Davor Kajfeš

Moj ideal je bio Bartok

Datum objave:
20.02.2002.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s klaviristom i skladateljem Davorom Kajfešom povodom koncerta u Lisinskom

Moj ideal je bio Bartok

- Nastupali smo u neuobičajenoj kombinaciji, truba i klavir, što traži svojevrsnu koncentraciju i intenzitet. Drukčiji je koncept i drukčije se treba tretirati. Ali za mene je to nevjerojatan doživljaj jer smatram da se Goran i ja razumijemo kao što se samo otac i sin mogu razumjeti.
Goran nastavlja obiteljsku tradiciju, ne samo kao glazbenik već i kao skladatelj. I na zagrebačkom koncertu svirali su jednu njegovu skladbu. Još šezdesetih, kroz Zagrebački jazz kvartet, skladbe naših autora, pa i one Davora Kajfeša prepoznate su u međunarodnim razmjerima. Uz to se uvijek spominje i John Lewis koji je pomogao u stvaranju originalne, hrvatske jazz glazbe.
- Kad smo ga upoznali, John Lewis je već bio glazbenik velikog iskustva, a imao je i pedagoške odlike. Osim toga bio je dobronamjeran. Sjećam se da su mu često postavljali glupa i trivijalna pitanja u vezi s jazzom, međutim nikad nije ispao iz koncepta. Bio je strpljiv  i uvijek je odgovarao suzdržano i oprezno. Ostavili smo očito dojam velikog entuzijazma, ali i talenta, tako da nam je vrlo rado pomogao u našim nastojanjima. Uvjeti u kojima smo učili jazz bili su posve drukčiji od ovih što ih ima današnja mladež. Bili su to naši prvi osobni kontakti s vrhunskim glazbenicima jazza s druge strane Atlantika. Do tada smo slušali ploče koje ”šute”. Daju izvjestan model, međutim ne daju odgovor kako da dođeš do nečega, do tajne stvaranja glazbe i tog idioma. Upoznavanjem Johna i drugih američkih glazbenika, počeli smo otkrivati prave vrijednosti i način na koji se ostvaruju. John je kao prvo rekao da je epigonstvo i oponašanje Modern Jazz Quarteta samoubilački akt jer završiš kao mala kopija M.J.Q.-a i nemaš mogućnosti stvaranja vlastitog identiteta, profiliranja na međunarodnoj sceni. Vjerojatno bi postepenim sazrijevanjem do toga došli i sami, ali on nas je na to uputio izravno, u ranom razdoblju. Sjećam se da je Silviju Glojnariću rekao: ”Prvo i prvo, ne znam kako to Connie Kay (bubnjar MJQ-a) svira, a da i znam ne bih ti rekao jer to nema smisla oponašati. Ti imaš svoj način sviranja i sviraj tako.” To je bilo lako reći, ali pronaći svoj osobni jezik nije bilo lako. Lako je reći: ”Uđi u sebe i istraži svoje unutrašnje potencijale.” Pomoć pri istraživanju vlastitog jezika bio je svakako folklorni moment, folklorna glazba. Quincy Jones i John Lewis ukazali su nam na to naše bogatstvo, jer korijeni jazza su u krajnoj liniji, u narodnoj, folklornoj glazbi. Želiš li stvarati nešto svoje najpametnije je to potražiti na vlastitom terenu. Poslije sam više puta primijetio da ono što ljudi sviraju nadahnuti glazbom vlastitog podneblja ima bolji swing i više životne energije. Problem nam je bio premostiti dvije paralelne lije miješanog programa s tipično američkim standardima i folklornim repertoarom. Možda ih ni danas nisam posve spojio iako je moje glazbeno i estetsko nastojanje bilo usmjerenu postizanju tog cilja. Moj ideal je bio Bartok. Kod njega ne znaš kad je on skladao, a kad je mađarska narodna glazba, jer je to do te mjere uspio stopiti u jedno. Kad pri sviranju ili skladanju koristim ritmove iz našeg podneblja koji su bili (no više nisu) neuobičajene metrike - pet četvrtina ili sedam četvrtina ili devet četvrtina ili jedanaest četvrtina, prisiljen si u improvizaciji razmišljati na drukčiji način.
To se osjetilo i na zagrebačkom koncertu. Prearanžiravši Lewisovu najpoznatiju skladbu ”Django”, u izvedbi smo osjetili više Davora Kajfeša nego Johna Lewisa.
- Moja je ambicija i nada izražavanje svoje osobnosti. Folklor koji koristim samo je sirovi materijal iz kojeg pokušavam ostvariti svoju koncepciju. Kad god sam se prihvatio materijala Johna Lewisa, najveći problem je bio da izbjegnem prejaki Johnov utjecaj. Bio je snažna osobnost čiji se glazbeni koncept vrlo teško odvaja od njegovih skladbi. Kod Charlesa Mingusa je slično. Ljudi ga nerado sviraju jer je toliko jak i ima svoj pečat da je bez one vike, silne energije i svih ostalih elementa koje unosi u glazbu, vrlo teško tome udahnuti život.
    Za Kajfešov glazbeni razvoj značajan je John Lewis, Modern Jazz Quartet, naravno Zagrebački jazz kvartet, ali i moderni autori poput Charlesa Mingusa, Theloniousa Monka ili Ornettea Colemana koje je svirao i na ovom koncertu, kao i njegovo originalno poimanje glazbe u kojem je značajnu ulogu uvijek igrala improvizacija. Na tom području profilirao se i kroz tridesetak godina provedenih u Visokoj školi za suvremeni ples u Štokholmu. Zadnjih godina uspješno djeluje na polju suvremene improvizirane glazbe. U tom izrazu s čelistom Peterom Schubachom snimio je CD ”Impositioner”.
    - S vremenom sam shvatio činjenicu da sam rođeni improvizator i da najbolje funkcioniram u toj ulozi. Možda zato nemam iza sebe veliki broj skladbi. One su bile vezane uz Kvartet ili nastupe poput onog na kojem sam svoj osjećaj prema Johnu pokušao izraziti izvedbom skladbe koju sam napisao za njega. Imam gomilu improvizacija u raznim formama, posebice zahvaljujući stalnom kontaktu s plesom i to modernim plesom, ali i s jazzom. A ako se ta improvizacija ne dokumentira ona nestane i ponekad je teško nadograđivati. Iako znam što sam improvizirao mnogo je toga otišlo kroz prozor, nije zapisano, nije se dokumentiralo, ne može se više nikad vratiti. Čuveni koreograf Jose Limon rekao je da je ples najsličniji životu jer kad njega više ne bude, nestat će i njegova produkcija. Sve što će se izvoditi poslije toga bit će rekonstrukcija plesa u kreiranju kojeg on nije vlastoručno sudjelovao u oblikovanju koreografije. To više nije iskonski i originalni Jose Limon. Isto je i s ovime što ja radim; jazz i improvizacija. Kad mene više ne bude, prekida se i stvaralaštvo. To je kao i naš život. Odlaskom u mirovinu puno više sam se posvetio glazbalu. Našao sam srodnu dušu, čelista i skladatelja Petera Schubacka koji nema veze s jazzom. Nije iz istog žanra u kojem sam ja ”allround musician” koji svira i sklada suvremenu glazbu, često komornog tipa. Moja je ambicija da integriram životni jazzistički put s onim s kojim sam počeo, jer posjedujem klasično obrazovanje. Tu sam našao zajednički jezik s Schubackom koji je tipičan ”klasičar”. Naša se ploča zove ”Impositioner” što je kombinacija riječi composition i improvisation. Schuback smatra da su improvizacija i kompozicija srodne jer je to stvaranje u jednom trenutku. Na jednoj strani je stvaranje u trenutku, a na drugoj skladanje gdje sjediš, kombiniraš i konstruiraš u duljem vremenskom razdoblju. Prigodom improvizacije nemaš vremena za odluke i u tome je izazov. Odluke moraš donosti brzo i nema vremena za razmišljanje. Neki smatraju da improvizacija nema nikakve veze s kompozicom, međutim to su različita poimanja. Pokušavam spojiti te dvije linije u sebi; jazz improvizaciju i modernu improvizaciju. Jednostavno sjednemo i počnemo svirati, bez ikakva prethodnog dogovora. Naša je glazba u pravom smislu riječi slobodna improvizacija, od prve do zadnje sekunde. Funkcioniramo tako dobro zajedno, jer se od 1998. kontinuirano srećemo kod njega ili mene i muziciramo. Rezultat je kompakt disk koji je jednosatna snimka za emisiju Studio Onsdag na švedskom radiju. Nisu bili sretni uvjeti jer je snimano u praznoj dvorani dok ta vrsta improvizacije najbolje funkcionira u kontaktu s publikom. Šteta što nismo imali na raspolaganju takav materijal jer smatram da bi imao drugi karakter. U našoj glazbi komunikacija je potpuna. Glazbenici koji su čuli kompakt disk nisu vjerovali da je to slobodna improvizacija jer je naša suradnja mjestimično takva da izgleda kao da je napisano. To nam je dosada bio najveći kompliment. Ali mi nismo sjeli i počeli s ponavljanjem nečega već ranije odsviranog. Još uvijek uspijevamo iznenaditi sami sebe.
(Preuzeto iz časopisa Cantus, br. 114)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja