Renato Rožić

Razgovor s našim gitaristom Renatom Rožićem koji živi i djeluje u Kölnu

Datum objave:
30.10.2001.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s našim gitaristom Renatom Rožićem koji živi i djeluje u Kölnu

    Gitarist Renato Rožić početkom je osamdesetih godina bio je jedan od vodećih glazbenika koji su nagovijestili dolazak mlađe generacije naših jazzista na scenu. Bio je poznat po naprednim idejama, što je razvijao i kroz zanimljiv projekt sa sastavom Strukture u kojem su uz njega svirali bubnjar Kruno Levačić i saksofonist Saša Nestorović. No, želja za novim spoznajama i proširenjem glazbenih vidika odvela ga je u Köln na studij jazz gitare. Ubrzo svoje znanje proširuje i na studiju klasične glazbe postigavši zapažen uspjeh i na tom polju. Za svoj kreativan pristup dobio je pohvale u najvišim njemačkim glazbenim krugovima, primjerice na Deutsche Mozart Gesellschaft (Njemačko društvo Mozartovih djela). Iako je po Schoenbergu poznato da je zbog previše zastupljenih parametara nemoguća, razvio je dvanaesttonsku kompozicijsku tehniku po kojoj je bila moguća improvizacija, koja se danas predaje na Hochsculle Köln. Nakon dugogodišnjeg izbivanja s naše glazbene scene Rožić je u drugoj polovici devedesetih godina s velikim uspjehom održao nekoliko koncerata u Zagrebu. Osim inventivnim sviranjem u kojem spaja jazz i klasiku, zanimanje publike izazvao je sa svojom specijalnom grafitnom "Hi-End gitarom" lijevanom iz jednog komada i učvršćenoj na stativ.
    - To je dizajn jedne losangeleske tvornice iz osamdesetih, a proizvedena je u malom broju primjeraka. Konstruktor je težio za gitarom koja bi izdržala debele žice, a da ne pukne u vratu koji je dugačak. Zbog toga je napravljena od grafita. Ta gitara ima četiri oktave, više od uobičajene. Konstruirao sam nosač da bi ruke bile slobodne kod sviranja, poput klavirista.
    - Koja su bila glavna razdoblja tvoje karijere?
    - Počeo sam s jazz-rockom. Tek poslije upoznao sam jazz koji me kao mladića nije zanimao, iako je moj tata bio jazz glazbenik. Tek sam preko McLaughlina ušao u jazz. Na početku su na mene utjecali Joe Pass i Barney Kessel. S obzirom da sam autodidakt, bilo je čudno kako sam se uspio upisati u glazbenu školu. Tijekom prvog, drugog semestra počeo sam slušati Ornettea Colemana, Milesa Davisa i prestao svirati gitaru u tom smislu. Milesov je utjecaj bio snažan, ali tada još nisam mogao izraziti to nadahnuće kroz svoje sviranje. Poslije sam se bacio na ozbiljan rad s gitarom i odbacio tradicionalno sviranje gitare preko akorda, poput Joea Passa. Jako ga cijenim i volim ga slušati, ali to nije moj stil. Tretirao sam gitaru kao melodijsko glazbalo s klavirističkom tendencijom. Prvi utjecaji i dodiri s atonalnom glazbom bili su preko velikana jazza poput Johna Coltranea i Herbiea Hancocka. S obzirom da sam tip čovjeka koji ekstremno ulazi u situacije, odmah sam zabrijao u atonalno. To me je držalo tri-četiri godine, tijekom školovanja. Ali došao sam u slijepu ulicu. Prema mojem mišljenju atonalna je glazba stvar prošlosti, šezdesetih godina. Nove tendencije s kojima se sada bavim spoj su Baroka, klasične interpretacije i estetike, te jazza. Trenutno radim na novom projektu. To je treći zaokret u mojoj karijeri, a budući da stalno tražim nove puteve, vjerojatno ne i zadnji.
    - Kako se na tvoju karijeru odrazio odlazak u Köln?
    - Da sam ostao ovdje ne bih došao u dodir s dobrim glazbenicima i cijelim materijalom kojega ovdje nije bilo. U Kölnu sam upoznao teoriju, kompletnu literatura, od klasike do jazza. Tamo sam se počeo baviti kompozicijom ozbiljne glazbe, i atonalnom i tonalnom i Bachom i Mozartom, što ovdje sigurno ne bih. U Kölnu sam napravio karijeru koju vjerojatno u klasičnoj, konzervativnoj zemlji ne bih uspio napraviti. U Njemačkoj sam poznat kao interpretator Bacha i Mozarta na električnoj gitari, a to je čudna pojava. To sviram na konzevativnim, a ne na cross-over festivalima.
    - Ali tamo si otišao na studij jazz gitare.
    - Imao sam problema s tom školom. Zahtijevali su tradicionalni, zatucani, konzervativni način jazza, sviranje jazz gitare akordima što je toliko banalan pristup da nema smisla o tome govoriti. S obzirom da sam bio elita dozvolio sam si neke izlete koje su čudno gledali. Mislim da je avangarda u Zagrebu. Najbolji glazbenici dolaze iz Zagreba, a jedan od malobrojnih glazbenika koji djeluju u Köln i koje cijenim, jedan je novozelanđanin.
    - Koje zagrebačke glazbenike cijeniš?
    - U svakom slučaju generacija s kojom sam sada svirao, od Krune Levačića do Saše Nestorovića. Posebna je pojava u Zagrebu Matija Dedić kojeg jako cijenim. Iznimno je talentiran.
    - Što je bio rezultat svađa s profesorima?
    - Nisam se dao svinuti. Teško sam izborio svoj stil. Rušili su me na fakultetima, na završnim ispitima, na prijamnim ispitima. Ali budući da je to jedino što znam, nešto mi govori da je ispravno to što radim. Za mene ne postoji drugi put. I dalje studiram jazz gitaru, ali ne gledam na jazz idiomatski, preko tripleta i Joea Passa. Za mene je jazz svaka kreativna glazba, čak i Bach. To svi govore, ali rijetko tko to pokazuje u praksi. Potrebne su godina rada da bi se spojile te dvije intencije, da se to ne prilijepi nego sažme jedno kroz drugo. Godinama tragam za tom estetikom.
    - Što si nastavio usavršavati?
    - Studirao sam sve što mi je došlo pod ruku. Kompoziciju, kompozicijske tehnike, atonalnu glazbu, partiture, čitanje, orkestraciju. Proučavao sam jazz sola. U vrijeme kada sam češće radio sa Sašom Nestorovićem, skidao sam Coltranea, Ornettea Colemana. Znali smo sva sola, sve ploče, tu tradiciju. Bez tradicije se ne može napredovati. To je moje mišljenje i savjet mladim glazbenicima. Ako žele nešto izgraditi moraju se ozbiljno pozabaviti tradicijom. Tek tada dolazi pristup novim strujama.
    - Snimili ste materijal za tvoj novi CD. Koliki je pomak u odnosu na prethodni CD "Mozart"?
    - Mozarta sam radio sa stanovišta jazza, a sada radim jazz sa stanovišta Mozarta, sa stanovišta klasike. U novom konceptu ne sviram blues, već koristim barokne forme, kanone, fuge. Prearanžirao sam mnogo standarda. Rabim sinthesizer i elektroniku, slušam hip hop. Ne gledam na hip hop kao na sociološku pojavu, nego sa stanovišta novih zvukova. Otvoren sam za sve struje, ali moja je zahtjevnost veća od nekog popa. Zahtjevnost preko pogleda na klasičnu glazbu, Bacha, zahtjevnost kakvu je imao Coltrane. Još uvijek to nazivam jazzom zato jer je improvizirana glazba, iako je dosta toga i napisano. Napisao sam dosta fuga, kvartete s tri stavka od dvadeset-trideset minuta - polifonija, peteroglasno, šesteroglasno. Puno sam rada uložio u klasične skladbe što se čuje na mojim koncertima.
    - I u tvojim izvedbama standarda osjeća se klasičarski pristup.
    - Šlagere koji imaju predivne melodije postavim kao fuge. Ipak sam deset godina radio na fugama. Mislim da sam među malobrojnim jazz glazbenicima koji se na tom visokom nivou mogu baviti klasikom i obrnuto. Malo klasičara može svirati jazz na tom nivou na kojem ja sviram.
    - Kako biraš standarde koje ćeš svirati?
    - Kod mene je to estetski probir. To su standardi koji mi leže na srcu i koji odgovaraju uz moj stil. Sviram uglavnom takozvane bijele standarde koji imaju veze sa Schubetovim pjesmama ili Mozartovom ili Bachovom harmonijom. Polako ostvarujem spoj preko standarda i mojih skladbi.
    - Za snimanje Mozarta odabrao si neuobičajenu postavu s električnom gitarom.
    - Dao sam ideju Mozarta u novoj zvukovnoj estetici. Na početku je bilo teško jer nisam mogao naći suradnike, ali priključio se Martin Gjakonovski i našli smo gitaristicu. Snimio sam klavirske sonate s tim da sam razdvojio glasove u polifoniju, s briljantno čistim zvukom električne gitare. Bio je to težak zahvat, ali isplatilo se. Radili smo pet godina na konceptu za tu ploču. Prije šest mjeseci objavila ju je tvrtka EMI.
    - Kakve su bile reakcije?
    - Ta ploča mi je napravila karijeru. Uveo sam električnu gitaru u visoku kulturu. Sviram po festivalima barokne, klasične glazbe, koje organiziraju Njemačka društva Bacha ili Mozarta. Jedini sam električni gitarist koji se na tom nivou bavi klasičnom glazbom.
    - Hoće li i drugi CD objaviti EMI?
    - To je tendencija. Još uvijek radim na toj ploči. Imam još nekoliko čudnih ideja koje ne bih htio za sada iznositi u javnost. Postava je bila sopran i alt saksofon. Sopran je svirao Novozelanđanin Hayden Chisholm, čudak koji skoro sve svira atonalno, ali to je kombinacija između Mozarta i Cecila Taylora koju estetski planiram. On je taj koji svira Cecila Taylora, ja sviram Mozarta, a između su ostali koji imaju drukčije estetske pristupe. Alt saksofonist Jan Von Klewitz je romantik. Matija Dedić je modernjak koji spaja Haydena, Jana i mene. To je to tkivo. Martin Gjakonovski i Kruno Levačić su nezamjenjiva ritam sekcija. Taj triplet i ritmiku uzimam s istoka, a estetiku sa zapada.
(Preuzeto iz časopsia Cantus, br. 109/110)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja