Tamara Obrovac

Potraga za izgubljenom komunikacijom

Datum objave:
12.02.2000.
Autor:
Davor Hrvoj

Intervju - Tamara Obrovac

Potraga za izgubljenom komunikacijom

Sloboda izražavanja tj. improvizacija najbitniji je dio mog glazbenogizričaja. No, biti slobodan u pravom smislu nije sasvim jednostavno;postoji naime, osim talenta, moral, odgovornost i sposobnost zaupotrebu slobode, kako u životu tako i u glazbi

    Prateći, uvijek sa zakašnjenjem, svjetske trendove, zadnjih je godina i kod nas narodna glazbena baština postala objektom obrade glazbenika različitih stilskih opredjeljenja. Kako se ukusi o glazbi razlikuju a s time i procjene o kvaliteti, a potražnju na tržištu diktiraju mase "prosječnih" konzumenata zavedenih medijima, svjedocima smo velikog broja ispodprosječnih djela nastalih u tom, sve popularnijem, obliku glazbenog izražavanja, a nerijetko i unakaženih ljepota naše narodne glazbe. No, neke će obrade ili skladbe inspirirane našim folklorom zauvijek ostati u riznici naše glazbene baštine. I jazz glazbenici nerijetko posežu za narodnim pjesmama i tako ih, između ostalog, nastoje sačuvati od zaborava. Naš najpoznatiji jazz sastav, Zagreb Jazz Kvartet, svjetsku je slavu postigao upravo zato što se uspio othrvati manje zahtjevnom načinu oponašanja američkih jazzista te je kreirao svoj glazbeni izraz, nerijetko koristeći narodnu glazbu kao osnovu za skladanje. Boško Petrović je nedavno objavio album "Etnology" koji donosi kompilaciju radova koje je tijekom karijere snimio, koristeći kao nadahnuće upravo narodnu glazbu. Naši, ali i strani jazzisti danas prepoznaju djela naše narodne baštine kao vrijednosti koje mogu obogatiti njihovo skladanje i interpretaciju. Hrvatski jazz sabor koji Boško Petrović organizira u B.P. Clubu prava je prilika da naši jazzisti, pa i oni koji koketiraju s narodnom glazbom pokažu svoje umijeće. Na oba, do sada održana festivala nastupila je glazbenica iz Pule Tamara Obrovac, o kojoj je Boško Petrović izjavio: "Osobito bih istaknuo Tamaru Obrovac koja ima svoj osebujan stil. Trebao bi ju čuti netko tko ima ingerencije, moć i mogućnost da je plasira u sam vrh europske jazz scene. Da ju čuje pravi krug kritičara, producenata i potencijalnih poslodavaca u godinu dana bi napravila veliku karijeru. Govorim upravo o njoj jer ima osebujan pristup istarskoj glazbi. Tvrdoglava kakva je, treba joj samo malo sreće i mogla bi napraviti jako puno."
    Pjevačica, flautistica i sladateljica Tamara Obrovac rođena je 1962. godine u Puli. Jedna je od najznačajnijih pjevačica na našoj glazbenoj
sceni, a zahvaljujući utjecajima istarske narodne glazbe koje koristi u kreiranju svojeg glazbenog izraza, u nekoliko je zadnjih godina stekla i veliku popularnost. Kompletna je umjetnica osebujna stila, koja sklada, piše tekstove, pjeva i svira flautu. Osim jazza sklada glazbu za balet i kazalište. Ova kreativna glazbenica postigla je prepoznatljivost i visoku estetsku razinu. Njezine interpretacije prožete su spontanosću, inventivnim improvizacijama, slobodom, humorom i snažnom komunikativnošću. Najkompliciranije aranžmane izvodi s lakoćom i jednostavnošću svojstvenoj samo najvećim umjetnicima. Emotivnom izvedbom i pozitivnim vibracijama koje sugestivno prenosi na publiku donosi rijetko uzbudljivu atmosferu na ispunjenim koncertima. U njezinom poimanju glazbe iznenađenja ne samo da su dozvoljena već potiče suradnike na njih, te omogućuje spontanu komunikaciju i trenutno nadahnuće, elemente svojstvene upravo jazz glazbi. Beskompromisna glazbenica, Tamara Obrovac donosi novu dimenziju u ovaj, za sada još nedefiniran glazbeni jezik. Zahvaljujući tome njezina je kvaliteta prepoznata i u stručnim krugovima, te je sa svojim novim Transhistria ansamblom uspješno nastupila na ovogodišnjem Expu 2000 u Hanoveru, predstavljajući tako hrvatsku glazbu. Još tijekom studentskih dana Tamara Obrovac je počela nastupati sa zagrebačkim sastavima svirajući alt saksofon i pjevajući. Sklona traženjima i eksperimentiranjima, uvijek je sudjelovala u projektima koji su donosili nešto novo. No, kao osoba snažne imaginacije i ideje odlučila se za samostalnu karijeru. Nakon niza godina strpljivog rada 1996. godine objavila je svoj prvi CD "Triade". Bila je to svojevrsna kompilacija kroz koju je predstavila tri područja koja su do tada bila najzastupljenija u njezinom radu: standarde interpretirane jezikom suvremenog jazza, originale na tragu jazza interpretiranog jezikom vlastite estetike, te originalne skladbe inspirirane istarskom narodnom glazbom. Ovim CD-om najavila je svježinu i novi način razmišljanja na našoj jazz scenilijedio je stilski profiliraniji CD "Ulika" na kojem svoje skladbe pjeva u dijalektu. To je iznimno djelo neobične čvrstine, posebnosti, intelektualnog, ali i duhovnog prožimanja korijenima, običajima, folklorom, jezikom, glazbom i duhom Istre i Istrana.

    - Kada si se zainteresirala za glazbu?

    - Kao mala sam hodila ispred svoje hiže, kantala i plakala. A kad sam išla u prvi razred osnovne škole imala sam učiteljicu Doru Klunić koja se i danas bavi skladanjem pjesama za djecu, osoba koja je bila i ostala zaljubljenik glazbe i pjevanja što je bila moj prvi neposredan susret i fascinacija glazbom. Odrasla sam u obitelji gdje se nije slušala glazba, osim na radiju i imala sam sasvim drukčiju percepciju od nekoga kome je to normalan dio života. Moj tadašnji osjećaj glazbe manifestirao se kroz pjevanje što sam uvijek radila odlazeći i vračajući se iz škole. Sjećam se samo, dok sam pjevala, da su mi tekle suze. Mislim da su to ti "pretpovijesni" psihološki trenuci u kojima se razvila ta ljubav na instinktivnom nivou. Glazba je za mene, najvećim dijelom, emotivna kategorija, no onaj manji dio u smislu znanja i predispozicija da bi se te emocije mogle izraziti, vrlo je zahtjevan. Sve što se tiče stručnosti i upotrebe racionalnog spada u sferu vježbanja i učenja za izražavanje emocija, dakle služi kao "vozilo".

    - Kada si krenula u tu "auto školu"?

    - "Auto škola" je počela u nižoj muzičkoj školi gdje sam sa sedam godina počela svirati klavir. Imala sam krasnu učiteljicu koja je na žalost umrla šest mjeseci nakon što sam počela ići u školu. Dobila sam drugu koja mi nije odgovarala kao osoba tako da je to putešestvije s klavirom završilo za šest mjeseci. U šestom razredu osnovne škole fascinirala sam se flautom te ponovno upisala muzičku školu koju sam završila s katastrofalnim znanjem svega ostaloga osim flaute. Krenula sam dalje u srednju muzičku školu u kojoj sam vjerojatno bila, osim u sviranju flaute, jedan od najgorih đaka. Vjerojatno zato što sam osjećala da to nije vrsta glazbe koja će iz mene potegnuti potrebu da učim. Na početku sam bila motivirana za flautu. Istraživala sam zvuk. Sada mi taj zvuk flaute, njegova boja, ne odgovara, točnije drvena da, dok mi je metalna preoštra, prečist mi je, prekristalan zvuk flaute da bi ga upotrebljavala u glazbi koju danas radim. Poslije sam to što nisam naučila u srednjoj muzičkoj školi jako dobro nadoknadila radeći i učeći samostalno. Godinama sam učila sve te stvari za koje sam sada bila motivirana jer su mi bile potrebne da bih se mogla izražavati.

    - Živjela si s ocem koji je također umjetnik.

    - Moj otac je Ivan Obrovac, slikar i grafičar. Jedan je od doajena slikarstva i pedagogije u Puli i Istri. U zadnjih desetak godina prisutniji je u pedagogiji nego u slikarstvu. Prvo je osnovao odio za dizajn u sklopu srednje škole u Puli, a zatim i posebnu školu za dizajn koja sada funkcionira već nekoliko godina u Puli. Odgojio je generacije mladih slikara koji ga uglavnom obožavaju. Tko god dođe u njegovu školu izađe s velikim očima i velikom dušom.

    - Koliko je to utjecalo na odluku da se baviš umjetnošću?

    - Vjerojatno presudno. Odgajao me u vrlo slobodnom duhu, tako da mi je bilo omogućeno direktno, neposredno i slobodno izražavanje. No, i karakterno sam osoba kojoj izražavanje ni u kojem segmentu nije problematično. Otvorio mi je horizonte, što emotivne što filozofijske prenoseći svoju energiju; imali smo potpuno dehijerarhiziran odnos.

    - Na početku si sudjelovala u projektima u kojima se događalo nešto novo, u kojima se eksperimentiralo. Od početka si bila sklona traženjima.

    - To je normalno i logično za to doba. Nekima to usahne nakon nekog vremena, nekima ne. No, tada je to bio za mene jedini način funkcioniranja. Sve me je zanimalo. Prema svemu sam bila potpuno otvorena, osobito prema glazbi. S nekolicinom prijatelja osnovala sam svoj band koji je nastao iz gitariranja po planinarskim domovima. Svirala sam gitaru i polagano počela skladati. Prvo je to bio duo s Draškom Regulom. Nakon toga nam se pridružio Siso Sever koji je svirao konge i udaraljke, a kasnije je došao –ino Leovac koji je donio notu znanja u našu glazbu. Tada je došao basist Mladen Baraković koji me je povezao s Krunom Levačićem, Sašom Nastorovićem, Renatom Rožićem i ostalom ekipom mladih jazz glazbenika. Kruno je bio vrlo bitan u mojem glazbenom razvoju.

    - Tabasco Band je bio jedan od prvih sastava u kojem ste surađivali.

    - Hrvoje Marjanović "Harma" skupljao je sve kvalitetne glazbenike u Zagrebu da napravi Tabasco Band. U obzir za Tabasco došli su Kruno, te basist Sven Bujić i gitarist Draško –erek iz Karlovca. Netko od njih preporučio me rekavši da ima jedna mala koja pjeva, svira saksofon, flautu, konge i radi glazbu. Tada nisam imala puno svijesti o tome što radim, ali na osnovu tih informacija Hrvoje Marjanović me je pozvao u band. U Tabascu su tada svirali Kruno Levačić, Mario Igrec i pjevač iz Aerodroma Zlatan živković "žika". Na audiciji sam pjevala iz petnih žila i veselila se što sam više mogla. Svijesti nije bilo puno, ali je bilo puno zadovoljstva i motivacije. Tako sam ušla u kontekst Tabasco Banda. željni novih zvukova, neki od nas odvojili smo se i napravili Funkomaniju, sastav u kojem su bili Zvonimir Bučević, Mario Igrec, Kruno Levačić, Boris Relja i drugi. Funkomanija je funkcionirala s obradama različitih pjesama.

    - Bila je to posebna atmosfera koja je čak dovela do toga da se okupite i zajedno stanujete da bi mogli nesmetano raditi.

    - Ludovali smo noćima, slušali glazbu. Stanovali smo zajedno "žika" - Zlatan živković, Krunoslav Levačić i ja u jednoj kući u Vrapču, doista znakovito. Ideja je bila da se iznajmi kuća gdje ćemo stanovati, a da istovremeno imamo veliki prostor gdje će Tabasco vježbati. Bila je to garaža koju smo zademfali s kartonima da se može raditi. To je trajalo godinu dana jer smo sve novce koje bi zaradili trošili na tu kuću, na grijanje i održavanje. Tu smo se Kruno i ja do kraja sprijateljili. Već tada je bio tehnički izrazito izgrađen svirač, sposoban svirati mnogo toga, koji nije imao puno ravnih sebi.

    - U jednom razdoblju živjela si i u Ljubljani.

    - S klaviristom iz Banja Luke Borisom Reljom otišla sam na svoj prvi jazz festival koji se održavao na Bledu. Tamo sam upoznala Nadu žgur koja je već onda vodila, u sklopu srednje glazbene škole eksperimentalni "Odjel za zabavno in jazz petje", kako se tada zvao. Pjevala sam iz petnih žila "My Funny Valentine" čiju sam melodijsku liniju pjevajući izmjenila s jednom moralnom greškom; nisam bila sigurna kako točno zvući original. Ali već sam tada imala potpuno nekritičnu, ali stvarnu potrebu da promijenim i prilagodim kako melodijsku liniju tako i harmonije u podlozi. Bila sam vrlo nesigurna a istovremeno vrlo emotivna i gotovo u potpunosti nesvjesna onoga što radim. Taj kanal za izražavanje je očigledno već tada bio dovoljno otvoren, s tim da nije bio potkovan znanjem i svjesnošću o tome što radim. No, za to je potreban veći vremenski period i veća zrelost - ljudska, stručna i svekolika. No, evo zanimljivog tijeka događaja; završi koncert, dolazi u garderobu dvadeset ljudi punih komplimenata. Među njima je i Nada žgur koja kaže: "Pa to je fantastično. Ja sam očekivala neku debelu koja bo pela evergreene. Neka Tamara Obrovac i pijanist. Bože mili. Biste li vi došli predavati u moju školu u Ljubljanu?" Ha, ha, ha. A ja padnem na glavu i kažem: "Draga moja gospođo Nada, odmah ću Vam sve priznati. Ja pojma nemam što radim. Apsolutno ništa ne znam." To uostalom mogu i sada reći, nakon što je prošlo puno vode u rijeci, naravno, s novog stanovišta. Ja njoj kažem: "Mogu doći, ali ne u ulozi predavaća već u ulozi učenika. Dogovorile smo se. Najprije sam dva puta tjedno putovala iz Zagreba, a zatim sam otišla u Ljubljanu i živjela tamo godinu dana bjesomučno učeći. Ona mi je dala krucijalnu pomoć što se tiče tehnike pjevanja, dijafragme, pozicije grla, otpuštanja određenih mišića, međurebranog, ekonomije disanja. Točno ono što mi je u tom trenutku bilo potrebno. Kako sam tada bila izrazito nesigurna i nespremna pokazati svoje greške koje sam uvijek jako dobro čula, možda i iše, bila mi je potrebna osoba poput nje koja me neće ugroziti nametanjem načina pjevanja. Pomogla mi je da potražim svoj način pjevačkog izričaja. Tada sam kupila Vurlitzer, električni klavir, a osim njega, u Ljubljani nisam imala ništa osim stolice. Godinu dana sam u mraku svirala i pokušavala shvatiti što sad s tim harmonijama. Kako sad? Gdje su skale? Što se događa? Što bi ja to trebala pjevati? Kako zvuči ovo? Kako zvuči ono? Svako malo došla je Nada s obitelji, kucnula na vrata i rekla: "Zdaj je pa dost. Zdaj gremo na Šmarno Goro". Uzela me je za uho, upeljala u auto i odvela u prirodu da vidim malo zraka. U Ljubljani sam surađivala gotovo sa svima koji su tada svirali: Raletom Divjakom, Sašom Borovcem, Perom Ugrinom, Dejanom Pečenkom. To je bilo stjecanje rutine. Dejan Pečenko je bio prvi kvalitetniji pijanist s kojim sam surađivala, a koji je poznavao razne stilove izražavanja. Od njega sam puno naučila o zvukovlju određenih harmonija. Par godina je trajalo to pečenje zanata, pečenje različitih standarda i rutine nastupanja.

    - Nakon Ljubljane vratila si se u Pulu. U tom razdoblju nisi mnogo nastupala.

    - To je bila potraga za samom sobom. Kad sam se vratila u Pulu ostvarile su se okolnosti da se mogu osamiti, da mogu nekako preživjeti i tražiti svoj način izražavanja u glazbi. Nisam se koncentrirala samo na improvizaciju i izvedbeni dio, već me je prije svega interesirao skladateljski rad. Već u Ljubljani počela sam skladati nove stvari koje su bile na tragu modernog zvuka. Ne main stream izričaja, ne walking basa, nego jednog modernijeg harmonijskog i ritmičkog pristupa koje sam već s Dejanom i Raletom pokušavala inaugurirati. No, oni nisu glazbenici koji su duhom skloni toj vrsti izražavanja. Shvatila sam da od te rutine nemam puno koristi, da se vrtim na istom mjestu i da to nije ono što me interesira, da je razvoj tu stao u kvalitativnoj emanaciji. Taj razvoj je za mene u tom smislu bio gotov. Morala sam potražiti novi smisao i postati sposobna za novu razvojnu fazu. Znači, potrebno je bilo steći određeno znanje na višem stupnju od onog koje sam do tada imala i za što mi je bilo potrebno vrijeme. Morala sam sjesti, raditi, skladati, učiti na vlastitim uspjesima i greškama, te sazrijeti kao osoba. Raditi na svom duhu. Bavila sam se joga vježbama, imala sam svoje meditacije i zaista sam se posvetila sebi nekoliko godina. Bilo je to razdoblje potrage za vlastitim izričajem, razdoblje nenastupanja ili vrlo malo nastupanja. Tada sam začinjala svoj prvi album "Triade". Trebao mi je novi pijanist, a pokazalo se da je to Glauco Venier. Kruno se baš u to vrijeme vratio iz Njemačke i preporučio mi slovenskog basista žigu Goloba. Kad su se spojila njih trojica konačno je bilo moguće početi izvoditi moju glazbu na meni zadovoljavajući način.

    - Što te je nadahnjivalo u radu?

    - Tada sam bila izrazito okrenuta sama sebi. Ako čovjek sebe ne voli, ne osjeća i ne razumije, onda ne može ni nikog drugog. Taj perod mojeg života je prije svega bio posvećen otkrivanju i učenju o samoj sebi kroz prizmu glazbe. Učila sam, razmišljala o harmonijama, vježbala i prolazila faze razvoja. U dvije, tri godine prošla sam nekoliko faza razvoja u smislu toga koji žanr me interesira, što u stvari hoću, bi li to bio i ritmički dio, funk koji bi se nadovezao na Funkomaniju, na Tabasco, za što sam već tada imala gotove materijale. No, nije se poklopilo da okupim glazbenike da bi taj projekt zaživio. Nakon toga sam se okrenula tradicionalnoj glazbi. Kad je čovjek mlad ima jedan tzv. nekritični ili neutemeljeni univerzalizam u smislu da ne cijeni dovoljno vlastitu tradiciju, čak je se lagano i srami jer to je taj nekakav nužno seljački dio. Kad je mlad i kad krene u svijet punka, rocka čovjek ima taj mladenački, pubertetski univerzalizam koji je preko medija doveden na svjetski nivo. Pa se i u Burundiju i u Hrvatskoj i u Americi sluša Pink Floyd ili Status Quo ili Led Zeppelin. To je normalan dio razvoja. Kad čovjek sazrije počne osvještavati svoje vlastite izvore. Tako sam shvatila da jedino ako se vratim tim izvorima mogu zaista pronaći utemeljenje i originalnost u izričaju, istinu za kojom neprestano tragam. Istina je pojam koji najbolje definira svrhu istraživanja. Bilo kojeg. Stručnog, glazbenog i osobnog.

    - Jesu li neke pjevačice imale utjecaj na tvoj rad?

    - Vrlo malo. Betty Carter je bila prva koja me fascinirala s intelektualnim i ritmičko melodijskim pristupom, te s, kao što bi rekao Kruno, dislokacijama koje je radila. Jadan sasvim drukčiji pristup od tradicionalnog načina pjevanja. No, to sam vrlo brzo nadrasla jer tu je ipak nedostajalo emotivnosti i slobode u komunikaciji s glazbenicima. Betty Carter je vrlo ostro tražila od svojih, uglavnom mladih muzičara, ne komunikaciju nego pratnju. To mi nije odgovaralo, no ona je bila prva osoba koja mi je pokazala da postoji sasvim nešto novo, sasvim neki drukčiji način u pjevanju, te da pjevačica može imati svoju koncepciju. I kasnije Cassandra Wilson i to u  najnovijoj fazi. Od "New Moon Daughter" na dalje. Kada se počela vraćati vlastitoj tradiciji i reorganizirati je na jedan moderan način i kad se, nakon faze Steve Coleman And Five Elements gdje je po mojem mišljenju racionalni pristup najbitniji, vratila emocijama što mislim da joj kao ženi nije bilo pretjerano teško.

    - Još jedna stepanica u razvoju i usavršavanju dogodila se na seminaru u Italiji, na Umbria Jazz Festivalu.

    - Tamo sam otišla 1993. godine vidjeti gdje sam, usporediti se s glazbenicima koji će tamo doći. Tada sam već shvatila da od tzv. patern vježbanja ili tehnicističkog tipa vježbanja koji ide kroz harmonije, paterne kroz harmonije, kadence, skale, terce, kvarte, mogu imati više štete nego koristi u smislu gubljenja individualnosti u izričaju. Tada sam bila više nego temeljita u pristupu vježbanju. Ozbiljno sam vježbala kadence - drugi, peti, prvi, altrirane akorde, ljestvice koje pripadaju, mol, dur, terce, kvarte, sve. I preko različitih kadenci od kojih su uglavnom sastavljeni jazz standardi i različitih harmonijskih kombinacija koje imaju svoje ponavljanje u različitim standardima, pjevala sam različite linije. No, počela sam se hvatati u slijedećem. Navježbala bih nekoliko linija i, kad god mi ta harmonija dođe ispod, to jest, ta kadenca ispod u bilo kojem standardu, otpjevam jednu, drugu, treću, četvrtu liniju ili kombinaciju između te četiri linije. I tada sam shvatila da postoji masu melodijskih linija koje je Tamara Obrovac prije toga racionalno navježbala, ali da to s Tamarom Obrovac kao osobom nema prevelike veze. Isključivo virtuozitet izražavanja i sposobnost da jako dobro savladam improvizaciju nema smisla bez osobnog pečata. Konačno sam morala prestati vježbati na taj način i početi vježbati vlastite linije. To nije jednostavno, jer se čovjek mora baciti u vatru. Mora pronaći način da ga pretjerano vježbanje ne ugrozi u smislu toga da ne bude na kraju tehnicistički izvođać, a da istovremeno dozvoli svom unutrašnjem glasu da stvori vlastite moduse izražavanja. To nije jednostavno, jer to čovjek ne može sam. Tu dolazi komunikacija, tu dolaze visoko kvalitetni glazbenici komunicirajući s kojima čovjek-glazbenik istovremeno i sam sebe izgrađuje. I na toj točki razvoja došao je album "Triade". Došli su Glauco, žiga i Kruno. S Raletom, Dejanom i Borovcem mogla sam stići do nivoa koji me je tada interesirao. Za drugi nivo su mi bili potrebni drugi ljudi, druge vrste uma, duha i druge vrste tekog znanja.

    - "Triade" je bio tvoj prvi veći projekt nakon zatvorene faze. Snimili ste CD s kojim si zaokružila jednu fazu svog rada, nagovijestila nove smjernice, CD je dobio velike pohvale, no nije bilo puno nastupa.

    - Izdavačka kuća mi je napravila samo uslugu izdavanja, a album sam financirala samostalno, što je kod nas, na žalost, normalno. Izdavaći nisu u tome vidjeli ni jednog komercijalnog elementa što se poslije pokazalo kao greška. No, to je uvijek tako kad je nešto sasvim novo, sasvim svježe, sasvim originalno, onda je na neki način ipak ispred načina razmišljanja u konkretnom vremenu. Tada nisam imala ni snage ni znanja odraditi taj menadžerski i organizacijski segment koji je za Hrvatsku bio jako potreban. Da je tržište veće, da je bilo više interesa, dio propagande bi napravila izdavačka kuća. Kako to nije bio slučaj, sve je bilo na meni, a ja sam nedovoljno poznavala situaciju i nisam mogla dovoljno energije uložiti u to. Zbog toga nije bilo previše nastupa. Prije objavljivanja drugog CD-a naučila sam nešto o izdavačima i imala sam već nešto u ruci; jedan projekt koji nije bogzna kako zaživio, ali je ipak postojao, a na osnovi izvrsnih kritika koje je dobio mogla sam razgovarati sa sasvim druge pozicije.

    - Kako to da ste u Sloveniji i Italiji imali više nastupa nego u Hrvatskoj?

    - Zato što je tamo sve skupa organiziranije i funkcionira tržište. Nije bilo ni tada jednostavno niti previše frekventno. Tada još nisam imala menadžera za Italiju i Sloveniju koji bi obavljao taj posao. Sada imam pa je situacija bolja.

    - Nije li to samo jedna od situacija koje su odraz stanja u našoj kulturi?
 
    - To nije teško elaborirati, pogotovo u zadnjih deset godina. Glazba je samo jedan od segmenata u kojem se vidi duhovna nesreća hrvatskog naroda u zadnjih deset godina. Što direktna od rata, što proizvedena prevelikim naglaskom na nacionalnom i na svim ostalim post ratnim fenomenima. Svoj prvi i svoj drugi CD snimila sam u Ljubljani. Prvi CD u studiju Akademik, a drugi sam miksala u studiju Metro. Kako? Zahvaljujući ljubaznosti gospodina France Kapusa, tajnika Društva slovenskih  glazbenika, koji je u tim studijima imao na dipoziciji određeni broj termina. Da toga nije bilo financijski to ne bih podnijela. Samo prvi CD je koštao desetak tisuća maraka bez naplate mog rada. U Sloveniji je konzistentnija kulturna slika i kulturna politika. Također su mali kao i mi, ali malo bolje funkcioniraju u smislu infrastrukture oko prepoznavanja i financiranja vlastitih umjetnika, fondova, načina na koji se dolazi do izvora financiranja. Izdavačke kuće su sklone širem spektru ponude. Nama je kao narodu i kao državi u ovom trenutku potrebna globalna vizija razvoja, od gospodarstva do svih ostalih segmenata. Što ova država u stvari želi postići i na koji način. Znaći - zemlja srednjeeuropske kulturne provenijencije koja treba očuvati svoju vlastitu kulturu, prepoznati je, definirati, te definirati načine prezentacije u svijetu. Moj projekt je direktan doprinos našem modernom kulturnom identitetu. Tamara Obrovac kvartet ili sada, možda još i više zbog tog folk zvuka, Tamara Obrovac Transhistria Ensemble, direktan je izvozni proizvod koji, između ostalog, ne košta puno. Za državu su smiješni novci koji bi se potrošili da se dio ministarstva angažira u menadžerskom smislu i da se sponzorira izdavaćka kuća koja je jaka vani, koja će izdati hrvatski proizvod garantirane kvalitete. Npr., Portugalsko Ministarstvo kulture sufinancira izdavaće koji izdaju portugalske autore. To je primjer na koji način može funkcionirati izvoz ljudi koji kasnije mogu dvadeset, dvadeset i pet godina u svom segmentu kulture predstavljati vlastitu drži sebe same. Jedna simbioza te vrste. To su individualni primjeri, od slikara, glazbenika, ovih, onih. Nakon toga dolazi institucionalni nivo i projekti koji su usmjereni državno ili regionalno, koji opet počivaju na kvalitetnim ljudima koji će iza toga stajati, što kreativno, što organizacijski. Tu postoji jedan fini, socijalistički izraz - kadrovska politika. Ležimo na prirodnim, ali i na ljudskim resursima. Iskoristimo ih, izpozicionirajmo i upotrijebimo. Moramo spoznati da su nam bitni takvi ljudi koji su u našim okolnostima dovoljno ludi i dovoljno im je jaka unutrašnja potreba da prežive sve ovo skupa, te da ih treba na neki način nagraditi i prezentirati svijetu. Znači, pojam vizije, pojam moći da se ta vizija ostvari na generalnom državnom nivou i na određenim segmentima. Financijaska i organizacijska moć koja podliježe određenim kriterijima. To lijepo zvući, no normalno je da to nije lako izvesti. Ali bez vizije kako želimo sebe prezentirati u kulturološkom smislu, u svijetu nećemo daleko dogurati. Ona se mora graditi i polirati. U klasičnoj glazbi to puno bolje funkcionira nego u ovim, tzv. neklasičnim formama.  Moja forma jazza je između. Ne zna se kamo to spada. Po virtuozitetu, po načinu sviranja, tehnici i zanatstvu, spada u klasiku. Međutim, po boji zvuka spada i u ovaj drugi, tzv. popularni kontekst. U klasici je očuvan taj kriterij puno bolje, jer je tu sve ipak jasnije. Ne možeš piliti po violini i zvat se klasičnim glazbenikom. Kod ovog drugog tzv. vanklasičnog segmenta glazbe problem kriterija je puno prisutniji. Samostalni umjetnik... Samostalni umjetnik je Tamara Obrovac, netko iz klasike i možda Jasmin Stavros, Tonči Huljić. Pitanje je kriterija. Gdje prestaje pojam estrade, a gdje počinje pojam umjetnosti? Bez uvrede i vrijednosnih stavova. Uspostavljanje kriterija je hitno potrebno. Vani postoje pojmovi kao entertainment, show business, estrada i slično. Ali se točno zna domena kulture. Gdje završava domena kulture, a gdje počinje pojam businessa, show businessa, entertainmenta i komeijnog pristupa glazbi. To je potrebno iskristalizirati da bi mogli bolje funkcionirati. Kod nas, u nekomercijalnom segmentu glazbe, samo najdivlji, najjači i najluđi opstaju. Plus da imaju barem malo financijskog backgrounda da ih održi. Osim toga, sad ću se malo ozbiljno našaliti, imam osjećaj da nam je ipak u izgrađivanju kriterija potreban nekakav "vanjski neprijatelj". Za vrijeme Jugoslavije bio je Diskoton, Sarajevo, bio je beogradski RTB i tu su se prezentirale razne folk, turbo ili slićne varijante. Šund je bio pokriven od tih izdavaćkih kuća i (ne)kulturnih miljea, a Hrvati su bili bastion koji je očuvavao srednjeeuropski štih, austrijski, pripadanje tzv. kulturnom svijetu. Kod nas u Zagrebu bili su Gabi, Arsen, Josipa Lisac. Glazbenici  koji su izvodili zapadnjačku glazbu imali su zadovoljen svoj drukčiji nivo izričaja. Default vrijednost, nulta vrijednost bila je puno, puno viša nego što je danas. To ima veze i s vremenom, s ondašnjom bliskošću između jazza, evegreena i tzv. popularne glazbe. Danas kod nas nemamo do kraja definiran pojam šunda, već se on šulja iza pojma tzv. estrade. I oko tradicionalne glazbe se javljaju različiti kriteriji. Što je uopće tradicionalna glazba, a što upotreba tradicionalne glazbe u smislu koji može biti od šunda do nadasve umjetničkog. Neprijatelj ne postoji i ne možemo se konsolidirati prema njemu. Pa taj turbo folk je prisutan na mala vrata definitivno i to u različitim žanrovima tzv. zabavne glazbe.

    - Kako preživljavaš taj pritisak?

    - Ja sam prilično divlja osoba. Nekad se zaista osjećam kao amazonka; imam strijele, samostrele, koplja i sve što je potrebno da bih se borila što više i jače mogu. Normalno da čovjek ponekad bude ljut na cijelu tu situaciju, ali ja sam isto tako sposobna koliko-toliko percipirati realitet. Nastojim pronalaziti načine da što bezbolnije prođem u promociji moje glazbe. To nije uvijek jednostavno, ali je jedini način na koji čovjek može preživjeti. Glavna struja je komercijalna koja je pojela masu toga što bi moglo izaći da su mediji drukčije nastupali. Sad dolazimo do medija i do odgojne funkcije koja je apsolutno postojeća i potrebna. Ne možeš stalno govoriti: "Dat ću ljudima ono što im treba", kad oni ni sami ne znaju što im treba. Treba im ponuditi, pa neka osjete nešto interesantno i novo. Dok se čovjek bori nema puno vremena za elaboraciju stanja. Mediji će ti dati nešto što misle da ti treba. Kod nas postoji segment ljudi koji je nakon deset godina definitivno umoran od idioma - čaše lomim, ruke mi krvave. To je segment ljudi koji su ipak gladani "istine", a sve što je komercijalno, osim rijetkih iznimki, u svojoj je biti laž. Tu je glazba prvenstveno upotrijebljena kao sredstvo za zaradu novca. Manje ili više. Na nivou istine to se razlikuje u komercijalnom, kao i u svakom drugom segmentu. Generalno nedostaje istine u izričaju, utemeljenja istine i smisla. To na svojim koncertima snažno osjećam. Ljudima su zaista potrebne istinske emocije, istinski izričaj, istinski, normalan čovjek umjetnik koji neće praviti od sebe ni punjenu pticu, ali niti kafanskog pjevača, koji je svjestan sam sebe, koji kad dođe na pozornicu sam uživa i to prenosi na publiku. Kad to krene, kad se to dogodi, kroz komunikaciju s publikom ide glas o istini i kvaliteti te glazbe. Stvara se paralelni svijet. Što se tiče moje zastupljenosti u medijima, shodno sferi kojom se bavim, bila sam prisutna začuđujuće puno. Na neki sam način probila okvir da takva glazba funkcionira i ima svoju publiku, širu nego što se obimisli. Još kad bi takvi ljudi bili podržani vizijom koja bi išla od vrha preko medija, moglo bi se u promociji alternativnih glazbenih formi napraviti puno više. Osim toga, ja sam po sili stvari odgajatelj; neki će mladi ljudi na osnovi mog primjera vidjeti da je moguće živjeti i od jedne istinske glazbene forme.

    - Kompletna si glazbenica, sviraš, pjevaš, skladaš, pišeš tekstove. Koliko je značajno objedinjavanje svih tih segmenata za tvoj autorski rad?

    - Vjerojatno presudno. U zadnje vrijeme postajem svjesna da imam još jednu misiju osim ove da se usavršim u umjetničkom smislu. To je da dajem kvalitetan kontekst za izričaj kvalitetnim glazbenicima. Napravim kompletnu priču. I riječi i glazbu, emotivno je utemeljim i upravo je toliko uobličim da forma pjesme kao takva ostane, a da istovremeno ostane dovoljno prostora za individualne kreacije. Moja misija se sastoji u tome da dajem kontekst za izričaj. Svaki će vam vrsni instrumentalist koji nije istovremeno i skladatelj, ukoliko je pošten prema svom vlastitom razvoju, reći da mu je to potrebno. I mene kao skladateljicu, energija koju dobijem njih, puni i razvija. Isto tako moj kontekst i moje skladbe njih motiviraju za sasvim drukčije izričaje od onih koje upotrebljavaju u svojim kontekstima. Npr. Elvis Stanić fantastično funkcionira u mom kontekstu, isto kao i u svom iz kojega ne bi bilo odmah jasno da može odsvirati i ovakve stvari tako dobro. Znači, da se nije pojavio moj band i da ga nisam pozvala, možda ne bi nikada imao prilike ili snage oprobati se u toj vrsti izričaja, jer se, hvala bogu, već dovoljno bori za svoj projekt. Bez suradnje neke stvari se ne otkrivaju. Ne znamo što sami u sebi posjedujemo dok ne dođe kontekst u kojem to možemo na pravi način izraziti. To je bitno.

    - Što te nadahnjuje prilikom skladanja?

    - Ne znam. Vjerojatno sve. To je iracionalan proces. Mrzim riječ inspiracija jer je tako profanirana, izlizala se. Kod mene je put između nekih impresija koje svaki umjetnik ima, do pretvaranja toga u ideju, potpuno iracionalan. Ja s tim nemam nikakve veze. Ono što bih možda mogla svjesno definirati emotivna je slika koju osvijestim iz dojmova i pretočim u neku glazbenu liniju. Skladba može krenuti od bilo kuda; od bas linije, od harmonije, od melodije. Npr., kod pjesme "Tanac" u početku mi je "zvonio" u glavi prvi dio glazbene fraze, a zatim mi je "sjeo" svršetak. Tu sam išla iz melodije, kod neke druge pjesme idem iz rifa, nema pravila. A s riječima... Prvo sam, uglavnom, radila glazbu, a rijeći su dolazile kasnije i na neki način lijegale u već gotovu pjesmu. Odsviram to u kompjuter koji mi služi isključivo kao višekanalni snimač. Snimim bas liniju, klavir, eventualno neki rif za udaraljke, ako mi je bitan, otpjevam melodiju. Znači, sklopim elementarnu formu. Kad čujem što sam napravila, nemam pojma kako se to dogodilo.

    - Kako nastaju tekstovi?

    - Pisanje teksta je za mene puno racionalniji posao jer riječi same po sebi nisu toliko iracionalne kao ton. Pogotovo ukoliko imam već gotovu melodiju. Tražim zvukove određenih riječi koje će mi i zvukovno i po značenju najbolje pasati u već gotov glazbeni kontekst. Uglavnom se osjećam kao provodnik nekih, već negdje postojećih, pjesama koje se kroz mene materijaliziraju.

     - Za to što radiš potreban je više nego prosječan nivo poznavanja folklora, običaja, tradicionalne glazbe, konkretno istarske. Kako si istraživala taj glazbeni izričaj?

    - Više sam istraživala emotivno nego znanstveno. Imala sam osjećaj da bi me, kad bi se jako udubila u istraživanje, to na neki način ograničilo, možda bi tada amalgam između tradicionalnog, koje mi služi kao melodijska inspiracija i modernog, koje predstavlja znanje i mogućnost da se tradicija pretvori na jedan moderan način, izgledao drukčije. Umjetnik ne smije ostati ni blizu kopiranja tradicije. Ako spoj nije dovoljno prirodan, ne valja. Najviše sam pažnje posvećivala emotivnom istraživanju preko priča moje bake kroz koje sam definitivno mogla osjetiti taj naporni, siromaški, istovremeno teški i laki život. Oko nekih čisto stručnih stvari skala, ritmova i slično, pomogao mi je etnomuzikolog Dario Marušić koji svira u mom novom Transhistria ansamblu. Djelujem više na taj način nego kroz scientistički pristup. Osim toga, zanimljiva je sama melodija različitih istarskih dijalekata. Upravo me ta melodija jezika dovela do inspiracije istarskim pjesnicima i jednog drukčijeg pristupa skladanju. Prvi put me zaintrigirao Milan Rakovac svojom pjesmom "»rno zlo": "Svi mački me grebu, ma svi breki grizu..." »im sam pročitala tu pjesmu, bilo mi je jasno da je to "istarski" rap. To je bio početak, a trenutno uglazbljujem dvoje zanimljivih istarskih pjesnika: Loredanu Bogliun i Daniela Načinovića. Loredana piše fantastičnu poeziju na vodnjanskom istriotskom dijalektu, arhaičnom predvenetskom dijalektu izniklom iz vulgarnog latinskog, čija melodioznost je vrlo neobična i inspirativna. Njezina pjesma "Touca la Louna" (Dotakni Mjesec, op. a.) melodija je sama: "Sentada soun la Louna i vardi al mondo caii par indreio..." Daniel zna biti "trd istrijanski": "»rni malin klopota..." i sasvim liričan: "Zač levivaju barke doli kad sunce zahaja..." To bogatstvo različitih dijalekata i malih mikro kozmosa je samo po sebi vrlo zanimljivo.

    - Jednu trećinu albuma "Triade" kasnije si razvila u "Uliku", album za koji si našla odlićne suradnike.

    - Dobri suradnici su od iznimne važnosti. Osim izvrsnog bubnjara Krune Levačića i izvanserijskog basiste žige Goloba na CD-u "Triade" svirao je Glauco Venier, talijanski pijanist, koji mi je, priznajem, više odgovarao kao glazbenik nego kao čovjek. Upravo kad smo prestali surađivati Matija Dedić je diplomirao u Grazu i ispostavilo se da smo već na prvom koncertu u Zadru svirali odlično. Već tada je bilo očigledno da je Matija izvrstan mladi pijanist koji je u sastav donio mediteransku emotivnost, izgaranje i snagu. U glazbenim se sastavima, koji se bave improvizacijom, uvijek radi samo o otvorenosti duha i sposobnosti komunikacije i improvizacije u isto vrijeme. Velika je sreća kad se takvi ljudi okupe zajedno. Krenulo je iz prve. Matija je glazbeno potkovan i asocijativan kao što smo i Kruno, žiga i ja. Tu se radi o svekolikim asocijacijama, o otvorenosti duha, brzini i sposobnosti za zajedničko muziciranje. Uvijek mi je bio stran koncept - pjevačica pjeva, a muzičari prate. Najbitnije mi je da su koncerti nepredvidivi i uvijek različiti. To je divota komunikacije. Budući da umjetnost percipiram kao potragom za izgubljenom komunikacijom, imam veliku sreću što sam našla kvalitetne suradnike.

    - Rijetki u nas mogu pratiti takav koncept u kojem krećete s nekim originalom, koji je još k tome poseban jer je nastao na osnovu autohtone istarske glazbe, unutar toga otpjevate jedan ili dva standarda, ubacite neki gospel ili funky i vratite se na početak na drukčiji način. Razmišljate li unaprijed na taj način?

    - Apsolutno ne razmišljamo o tome. Vrlo mi je teško o tome racionalno govoriti. To je nešto što se jednostavno dogodi, stvar otvorenosti prema samome sebi, glazbi i glazbenicima. Potrebno je biti dovoljno duhovno otvoren da te kolege glazbenici mogu motivirati, da nemaš tehničkih, žanrovskih niti bilo kojih drugih problema, da prihvatiš kao dobrodošlu svaku ideju koja nastane tijekom muziciranja koje će istovremeno motivirati za neku novu. Bilo kakav problem tehničke ili duhovne prirode u zajedničkom muziciranju automatski ograničava. Sloboda izražavanja tj. improvizacija najbitniji je dio mog glazbenog izričaja. No, biti slobodan u pravom smislu nije sasvim jednostavno; postoji naime, osim talenta, moral, odgovornost i sposobnost za upotrebu slobode, kako u životu tako i u glazbi.

    - Kad govoriš o moralu i odgovornosti, možemo govoriti i o odnosu prema publici. Komunikacija među glazbenicima i komunikacija s publikom. Početna je reakcija iznenađenje i zbunjenost, a na kraju urnebes. Ponese li vas to?

    - Definitivno. To je jako važno. U početku su obično zbunjeni, a kad osjete da smo potpuno opušteni i iskreni probija se svaki zid. To je emotivna energetska komunikacija. Ako dođeš na pozornicu i daš "sve što imaš" publika će to "uzeti i vratiti" dvostruko.

    - Ovaj sastav je krenuo izuzetno dobro. Imali ste sve više nastupa na jazz i etno festivalima, te samostalne koncerte. Taj projekt je imao perspektivu. Zašto je došlo do promjene?

    - Imala sam potrebu za promjenom zvuka. No, još uvijek paralelno nudim i jedno i drugo. Voljela bih da sam uspjela za kvartet pronaći izdavača vani. U ovom trenutku motivirana sam da dovršim projekt Transhistria ansambla. Obzirom da sam sklona istraživanju novih suzvučja, novih vrsta komunikacije i novih zvukova u glazbi, to ima svoju logiku. Nastavljam sa smjernicom upotrebe etničkog u glazbi, ali sam malo promijenila boju zvuka. Umjesto klavira je akustična gitara i violina. Harmonijska podloga je gitara, a violina je dodana u formi još jednog pratećeg glasa.

    - Tko svira violinu?

    - Violinu svira Dario Marušić, etnomuzikolog iz Strunjana u Sloveniji.

    - Samo violinu?

    - Svira i sopelu.

    - Znači da se još više probližavaš izvornom narodnom zvuku.

    - U principu da. Ali ne u smislu direktno izvornog, nego u smislu topline koju ima izvorni zvuk. Kad čovjek nastupa sa stanovista dvadeset i prvog stoljeća ne može iskopirati identičnu zvučnu sliku koja je upotrebljena u tradicionalnoj glazbi. Ona je na neki način preoblikovana. Tako je i s nama. Kompletan band se sastoji od akustične gitare i harmonike koje svira Elvis Stanić, Dario Marušić svira violinu i sopele, Kruno Levačić svira neklasičnu bateriju bubnjeva i žiga Golob kontrabas. Ja pjevam, sviram flautu i bavim se svim ostalim poslovima da bi taj projekt zaživio, od skladanja do organizacije. Ostala je osnova u tradicionalnoj glazbi u smislu inspiracije i u smislu građenja melodije prema istarskoj ljestvici i prema melodiji jezika, no zanima me i nešto što bih nazvala mediteranskim glazbenim arhetipom. S jedne strane imamo skladbu kao okvir za izričaj, a ostalo je komunikacija i znanje koje je pohranjeno u glavama i dušama nas koji sviramo. U Transhistriji me veseli što Elvis sa mnom pjeva linije koje nisu napisane na, da tako kažem, fugističkom principu, dvije paralelne melodije koje međusobno komuniciraju i preklapaju se. Imamo dijelove u pjesmama koje ostavimo slobodne i u njima improviziramo zajedno. Nastojim maksimalno izbjegavati klasične forme izričaja u smislu - sad je solo pa je kraj sola, pa sad svira Marko, a »varko ga prati ili pjevačica pjeva, a oni sviraju piano. Dario donosi štih gunjačkog folk zvuka sjeverne Istre. Kruno je našao neke fantastične ritmičke slogove koji izgledaju savršeno jednostavni, iako to nisu. žiga je očvrsnuo u ritmičkom sviranju dok mu je liričnost u solo izvedbama još impresivnija, Elvis je višestruko doprinio općem zvuku banda izvrsnim sviranjem akustične gitare, harmonike i pjevanjem.

     - Kako napreduje glazba za "Velog Jožu"?

    - Ja sam već odavno, gotovo sve napravila. Međutim, projekt je trenutno malo stao, a reaktivirat će se, kako su mi rekli, na jesen.
 
    - Kako je raditi glazbu za kazalište?

    - Volim raditi takvu glazbu zbog drukčijeg pristupa koji iziskuje. To mi daje drugi kontekst koji možda sama iz sebe, na taj način, ne bih nikad iznjedrila. Kad imam kontekst, hrvatski tekst, pjesmu koja ima glavu i rep, govori npr. o ljubavi tada već imam impresiju od koje mogu početi razmišljati što me motivira za jedan žanrovski, slobodniji izričaj. U svakom slučaju, u projekt ću uključiti sve kvalitetne ljude sa kojima sam surađivala.

    - Koje su specifičnosti kazališnog glazbenog izraza?

    - Emotivnu i sadržajnu potku treba dobro popratiti glazbom.

    - Postoje organičenja.

    - Ograničenja s jedne strane jesu, a s druge strane stoji inspiracija, nešto oko čega se može graditi. To doživljavam kao motivaciju i kao mogućnost da se igram formama i žanrovima, da uključim različite ljude, različite instrumente.

    - Kakva je u Puli situacija za glazbu i kulturu općenito.

    - Vrlo slaba. Ne postoji ništa trajno što se tiče jazz kulture. Tu i tamo dogode se sporadični koncerti. Davor Lorković vodi Big Band i piše aranžmane tako da mladi ljudi koji sviraju barem mogu osjetiti taj kontekst.

    - Svojevremeno si imala Jazz klub. Znači li to da od samog početka tvoj klub nije imao perspektivu?

    - Moj klub je bio otvoren prije rata. Prekinuli smo kad je počeo rat, na vrijeme da ne izgubimo živce i novac.

    - Zašto i kako je došlo do osnivnja kluba?

    - Htjela sam sama sebi izmisliti infrastrukturu, kao i uvijek. Kad si jazz muzičar moraš si izmisliti jazz klub ne bi li nešto funkcioniralo. To je taj naš tzv. hrvatski problem problem malog tržišta. No, to su bile ideje malog Perice. Ja definitivno nisam osoba za to. Da nije došao rat čak bi se to možda i razvilo. Možda bi moj razvoj otišao nekim drugim tijekom. U svakom slučaju, to je period mog života kojeg se nerado sjećam. Puno su mi draži svi naši dosadašnji uspješni koncerti.

(Preuzeto iz časopisa Quorum, 3/2000.)

© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja