Renato Rožić

Oživljavanje umjetnosti improvizacije u klasičnoj glazbi

Datum objave:
17.06.2008.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s gitaristom i skladateljem Renatom Rožićem povodom objavljivanja albuma “Jazz” i “Bach”, te nastupa u Hrvatskoj

Moja intencija je oživljavanje umjetnosti improvizacije u klasičnoj glazbi

Zagrebački gitarist i skladatelj Renato Rožić godinama živi i djeluje u Kolnu ge je završio studij. Poznat je po osebujnim i inovativnim  izvedbama djela klasične glazbe što ih svira na električnoj gitari. Nakon albuma “Mozart” (Virgin/EMI), u vlastitoj je produkciji nedugo objavio albume “Jazz” i “Bach”. Razgovarali smo prigodon dolaska u Hravatsku i nastupa što ih je ovoga ljeta održao u Kastvu i Starigradu na Hvaru.

- Kako ste se osjećali svirajući na festivalu gitare u Kastvu, na nastupu na kojem vam se prvi put pridružio jedan orkestar - Collegium musicum Fluminense?
- Stanje u kulturi u Hrvatskoj nije lako, tako da su pravo osvježenje entuzijastički festivali poput Festivala gitare Kastav kojeg osmišljava i vodi gospodin Darko Konofsky, koji ne pucaju na popularnost i velika imena što najčešće ne donosi pomak u kulturi nego uglavnom stare, publici poznate i komercijalne forme i modele, već na kvalitetu i pod cijenu popularnosti. Za otvorenje ovogodišnjeg “Kastava” odabrao sam Bachov Čembalo koncert (BWV 1056) te Mozartov kvartet za flautu (KV 285) kojeg sam u polifonom stilu obradio i prepisao za orkestar. Osim toga svirao sam jednu suitu s mojeg novog CD-a “Bach“. Naravno da orkestru nije bilo lako jer ja ne sviram u nekom školski poznatom modelu (tradicionalna izvedba, ruska škola, nizozemska stara barokna izvedba...). Oni su baza i podloga za moj novi stil koji je poznatiji pod imenom “Neue Auffuehrungspraxis”. To je simbioza tradicionalne barokne izvedbe, jazza, improvizacije i drugoga, ali s obzirom na iskustvo i poznavanje teškoća s njemačkih koncertnih podija znao sam kako moram objasniti svoje zamisli.
- Na koji ste način pristupili Bachovoj glazbi svirajući s Collegium musicum Fluminense?
- Najprije sam morao orkestru promjeniti filozofiju slušanja, frazirung i pristup. Tradicionalni pristup je kod mene samo baza za nadogradnju. Članovima orkestra objasnio sam svoj filozofski pogled na Bacha: improvizacija i ostalo, da ne bude zabune kad od solista čuju druge note od onih na koje su navikli, koje se sviraju stoljećima.
- Kako je bilo svirati u Starigradu na Hvaru, u posedebnom ambijentu hektorovićeva vrta?
- To je bio jedan od najneobičnijih ambijenata u kojima sam svirao. U renesansnom je vrtu Petra Hektorovića ribnjak veličine sobe okružen stupovima i kamenim lukovime. Gospodin Andro Tadić je zamislio da se u bazen stavi stara barka, koju su spustili velikim naporom na konope, te da se  osvijetli voda bazena, tako da je dojam ponočnog koncerta - Čelo suite: Bach recital solo - bio kao da se nalazim u kristalnoj kugli i sviram. Akustika je bila nevjerojatna.
- Zašto volite svirati u crkvama?
- Crkve po svojoj metafizičkoj atmosferi dobro uramljuju moj meditativni način sviranja Bachove glazbe te podcrtavaju zahtjevnu kontemplaciju kako za slušatelja tako i za mene kao izvođača. Nažalost hal/eho je ponekad predug i prejak što otežava izvedbu i slušanje.
- Kako pristupate Bachovoj i Mozartovoj glazbi?
- Svi veliki majstori koji su svojim djelima pisali povijest bili su na neki način “jazz” glazbenici jer su improvizirali svoju glazbu, tuđe teme ili folklorne melodije. No, s obzirom da tada nisu postojali načini zapisa zvuka i njihove takozvane improvizacije kao danas ili u vrijeme jazza: CD, ploče itd, u svrhu očuvanja i prodaje djela morali su svoja djela pisati pomoču notnih simbola i znakova na papir. Kao što je interpretacija - strogo izvođenje pisanog notnog materijala i zabrana svake kreativne promjene notnog teksta - pomogla da se očuvaju originali, ujedno je zadala klasičnoj glazbi smrtni udarac u srce i dušu filozofije te umjetnosti koja je u svojoj iskonskoj intenciji uvijek bila improvizacija. Moja intencija je oživljavanje umjetnosti improvizacije u klasičnoj glazbi, ponajprije onoj Bacha i Mozarta. Njihova glazba ponajviše liči na improviziranu tonalnu jazz glazbu: Bach na slike tog ambijenta, be-bop, Charliea Parkera, a Mozart na Milesa Davisa, mainsteram, cool. Kao što su Parker i Davis uzimali standarde i teme svojih suvremenika i one nastale prije njih, i improvizirali ih, tako su radili i Bach i Mozart. Onaj tko to razumije i zna slušati, čut će da su harmonijska i estetska podloga potpuno iste. Uzimam Bachove i Mozartove teme i improviziram ih kako su me učili, i kako su sami činili, stari i novi majstori improvizacije: Bach, Mozart, Debussy, Davis, Coltrane, Parker, Jarrett. Sve je sadržano u filozofskom duhu tih majstora improvizacije.
- Kako ste ostvarili suživot Bacha i Mozarta s električnom gitarom?
- Kao i svi velikani, vizionari i majstori umjetnosti, tako su Mozart i Bach bili, što se tice razvoja glazbala, absolutno “up-to-date”. Pokazivali su zanimanje za razvoj glazbala, posjedovali ih, pisali za njih i njima se ponekad nadahnjivali. Za Bacha su to bile nove orgulje ili čembalo, za Mozarta “hammerklavier” ili klarineti, a za Debussyja saksofoni. Zato je čudno kad još dan danas, nakon što gitara slavi skoro svoju stotu godišnjicu, neki tradicionalni klasični slušatelji sumnjičavo gledaju na moju elektro akustičnu gitaru.
- Kako su taj novi pristup, Bach i Mozart na električnoj gitari, prihvatili kritičari i publika u Njemačkoj?
- Na početku nije bilo lako. Otpor je bio ogroman. Klasična je glazba u Njemačkoj svetinja. Nijemcima je to bilo kao da im mijenjam glazbenu bibliju. Na početku gotovo nikako nisam mogao objasniti da su Bach i Mozart također improvizirali te iste stvari. No, uz tvrdi otpor u najvišim njemačkim krugovima bilo je i zraka razumjevanja i oduševljenja. Jedne su njemačke novine pisale: “..u vrijeme kad se institucije bave i ulažu ogromne napore u traženje još više originala, konačno je došao netko tko radi ono što je najbitnije u glazbi: svira!”. Kako će se to razvijati vidjet ćemo. Novine i klasični kritičari se svađaju i daju kontradiktorne kritike jer me neki ne mogu, ili ne žele, razumjeti. Možda im je naobrazba nedostana. Za razumijevanje mojeg stila trebali bi studirati klasiku i jazz. Frustrirani su jer me ne mogu staviti u već postojeću ladicu. U “Alte Oper Frankfurt” gdje sam s orkestrom svirao dva Bachova čembalo koncerta (BWV 1056 , BWV 1060) od publike sam dobio ovacije, a novine se opet nisu mogle dogovoriti. Jedni su me nazivali genijalcom, a drugi su se uzbudili i govorili da oskrvnjujem tradiciju. Kamen spoticanja im je improvizacija koja je pak bila središnja tema Bacha i Mozarta. Možda im je moja jazz gitara bila jedan od kamena spoticanja? Možda je to zato jer nisam Nijemac nego stranac koji mijenja njihovu glazbenu bibliju? Tko zna, ishod će donijeti povijest.
- Što vaš CD “Bach” čini drukčijim od ostalih?
- Suvremeni jazz te pop/rock kultura bazira se i na vizualnom mediju, te u tom pogledu prednjači ispred klasične glazbe koja je konzervativna i staromodna. Tu se još koriste stari modeli i mediji. Tehnika i tehnologija snimanja CD-a nije toliko izražena, osim kod nekih izdavača poput ECM-a. Posebnost mojeg CD-a “Bach” je u mnogočemu: po zamisli - Bach kao podloga za daljnji razvoj i ponovo oživljavanje improvizacije u klasičnoj glazbi, po novom i jedinstvenom glazbenom stilu, po audiofilskom zvuku elektro akustične gitare ostvarenom snimanjem u kombinaciji mikrofona i line-in pick-upa, po dizajnu koji u klasičnom svijetu CD-ova kao da ne postoji a omot ima samo informativnu ulogu, po filozofiji rada CD-a kao cjelokupnog djela uključujući audio, poeziju, optiku, video. U svijetu klasične glazbe, posebice kod klasike: Bach, Mozart, takvi su projekti ne samo rijetki već bolje rečeno nepoznati.
- Zašto ste odabrali upravo čelo suite?
- Čelo suite su po svojoj formi improvizirani plesni stavci, nešto kao jazz standardi koje su improvizirali Miles Davis i John Coltrane u pedesetima i šezdesetima. Teme iz čelo suita, kao i instrumentalni koncerti, ostavljaju dosta prostora za improvizaciju što kod nekih djela, primjerice “Kunst der Fuge”, nije tako. Osim toga čelo suitama je dobro došla demistifikacija “svetinje pisanih nota”. Mislim da bi svaki “malo ozbiljniji” čelist trebao barem jednom čuti moj CD “Bach”. Možda bi mu se otvorili novi horizonti spoznaje zvuka.
- Zašto ste CD podijelili u nekoliko cjelina?
- Svaki moj dosad snimljeni CD ima unutarnju simetriju i koncepciju. CD tretiram kao integralno umjetničko djelo: koncepcija forme, zvuka, dizajna-optike, poezije. CD “Bach” je podijeljen u tri dijela s epilogom, koralom  “Es ist genug”. Prvi dio, “Cello Suite no. 2”, predstavlja na neki način prošlost - cijela atmosfera suite odiše “starinom”. Drugi blok, “Cello Suite no. 5”, je u nekom pogledu  “sadašnjost”, bolje rečeno 20. stoljeće - Sarabande su webernovske, a Gavotte jazzističke. Treći blok je 21. stoljeće, utjecaji na klasiku i Bacha su soul, jazz, ethno. Koral “Es ist genug” je posvećen Albanu Bergu. Za razliku od njega, CD “Jazz” ima drugu priču. Sklop CD-a “Jazz” je kao barokna kantata s epilogom i prologom. Svakoj od osam skladbi dodijelijena je jedna japanska haiku pjesma. One iz vizuelno-estetskih razloga nisu stale na CD ali se mogu pročitati na mojoj web-stranici www.renatorozic.com. Zahvaljujući tome jazz CD ima i poetsku komponentu.
- Kako ostvarujete sintezu jazza i klasične glazbe?
- Ovo pitanje je stvarno teško i zahtjevalo bi opširno objašnjenje jer se odnosi na moj cjelokupni rad te na moju filozofiju stvaranja. Klasična glazba i jazz su po strukturi i harmonijskom modelu srodni - zanemarimo li pojam doba u kojemu su pisani. Kad čovjek može čitati i slušati između nota ostvarenje te sinteze je samo pitanje vremena. Harmonijski gledano nema apsolutno nikakve razlike između skladbe “Confirmation” Charliea Parkera i “Double” iz violinskih sonata J.S. Bacha. Tko to ne razumije nije nažalost potpuno shvatio glazbu zapadne kulture. Ali jedna druga sinteza je bitnija u mojem stvaralaštvu nego samo spoj jazza i klasike koji bi bez ovog bio prilično mršav i suh. Keith Jarrett je rekao “...glazbenici misle da će doseći vrhunski domet u svojoj glazbi ako se bave samo glazbom. To je fatalna greška. Mora se studirati sva umjetnost...”. To je model Leonarda da Vincija. Na moj su razvoj utjecali Bach, Mozart, A. Webern, Miles, Jarrett, Ornette, Coltrane, Rizwan Quawwali, Tajima Tadashi, Soul Star - D Angelo, ali i van Gogh, Cesane, umjetnost arhitekture, umjetnost filma - Tarkovski, Kurosawa, Biblija i zen filozofija, japanska haiku poezija, wabi-sabi, jednostavno sve vrijedno što je čovjek na ovom planetu stoljećima radio i osmišljao.
- Kako nastojite ostvariti originalnost i kreirati nešto novo, drukčije?
- Japanski haiku majstor Basho iz 17. stoljeća je o tome divno govorio i stalno upozoravao svoje učenike i sljedbenike: “Nemojte me kopirati! Ne idite putem starih majstora, već tragajte za onim za čime su oni tragali” Upravo je to bila i glazbena filozofija svih velikana. Tražiti a ne samo slijepo slijediti! Stoljećima Bachovu glazbu samo čitamo i interpretiramo umjesto da ju i improviziramo kao što je i bila njegova zamisao. On svoje učenike nije podučavao interpretaciji nego improvizaciji. Ali, s obzirom da je interpretacija manje zahtjevna i lakša od improvizacije, te se može lako konzervirati i institucionalizirati, improvizacija se izgubila. Da Bach i Mozart znaju što radimo iz njihove glazbene filozofije i zamisli mislim da bi se “okrenuli” u grobu.
- Možemo li na taj pristup gledati kao na nastavak vašeg djelovanja u Zagrebu tijekom osamdesetih, posebice s trijom Strukture?
- Mislim da možemo. Moja, ili da kažem naša, intencija je već osamdesetih bila, koliko se tada moglo, spoj tadicionalne, te suvremene klasike i jazza. Stilovi su se mijenjali, kao i put traženja, ali osnovna ideja je već tada bila prisutna.
- Po kojem ste načelu birali suradnike za vaš album “Jazz”?
- Po kvaliteti i stilskom usmjerenju. Glazbenici s kojima surađujem uglavnom su posvećeni svim smjerovima i estetski su obrazovani vituozi. “Samo” klasičari ili “samo” jazzisti za moje su projekte preusko usmjereni. Upravo zato mi je i jako teško naći suradnike.
- Koliko klasična glazba utječe i na vaš jazz pristup?
- Klasična glazba je ogromna riznica improvizirane glazbe, za onog sretnika koji ju tako može razumijeti. Sretan sam što sam studirao klasičnu glazbu bez koje moj izraz ne bi imao tu intelektualnu i estetsku snagu. Još uvijek smatram da je barokno razdoblje sa svojom kompleksnom polifonijom, višeglasjem, intelektualno najzahtjevniji tonalni izraz kojeg u svojem radu rado primjenjujem. Zašto se ne nadahnjivati i spojiti sve najbolje što postoji kad je već ponuđeno? To nas uče svi koji su “pisali povijest”.
Koji su utjecaji zastupljenu u vašem jazz pristupu i na ploči “Jazz”?
CD “Jazz” je simbioza i sinteza svih stilova koje sam prošao i živio, počevši od jazza, preko klasike, do atonalne glazbe, world musica, hip-hopa, soula... Naravno, velik utjecaj na moj stil izvršile su i druge umjetnosti: slikarstvo, poezija, arhitektura i ostalo. Najvjerojatnije će se kroz godine simbiozom i sintezom dosadašnjih stilova roditi i drugi novi stilovi. Jazz kao najviša improvizirana umjetnost mora tu prednjačiti. Ovaj jazz CD je moj doprinos tom razvoju.
- U kojem će se smjeru razvijati vaša glazba?
- Kao i svaki novi stil jedne epohe, te stilovi velikih majstora od kojih sam učio, i moja će glazba težiti idealnoj sintezi manje-više svih dosad sviranih stilova: tonalne i atonalne glazbe, uključujući world music, te aktualan razvoj tehnike snimanja i estetike zvuka, u novi stil ili stilski izraz. Ne mogu dati točnu definiciju mojeg stila koji se stalno mijenja. Sve je još moguće. Što je veći raskorak među stilovima to je teža i sinteza te za to treba više vremana da spoj postane organski. Stalno spominjem sintezu i simbiozu, no ništa što vrijedi nije nastalo bez povijesti i tradicije. Stilovi i smjerovi koje su pokušali napraviti u “laboratorijima” glazbe, pokušavajući negirati tradiciju i razvoj, kao što znamo završili su na policama i u ladicama glazbenih muzeja kao eksperimenti vremena i putokazi u slijepe ulice glazbenog razvoja i kontinuiteta. Prednost mojeg načina mišljenja i skupljanja nadahnuća iz svih područja umjetnosti te intencija njihove simbioze i sinteze - glazba, poezija, slikarstvo, arhitektura - je očigledna. Riznica ideja i materijala je neiscrpna, izrasla kroz razvoj i život čovječanstva. Takav je projekt ustvari “životno dijelo”. Jedina mana i nedostatak je životno doba. Bojim se da čovjek doslovce prekratko živi za takav zahtjevan projekt. O tome je lijepo govorio najveći japanski majstor drvoreza Katsushika Hokusai (1760. - 1849.): “Načinio sam nekoliko slika i vjerovao da su dobre kad mi je bilo pedeset godina, ali sve što sam uradio prije svoje sedamdesete nije imalo nikakvu vrijednost. Kad mi je bilo sedamdeset i tri stekao sam sposobnost da spoznam sve pojave u prirodi: oblik ptica, riba i ostalih životinja, drveća... Kad mi bube osamdeset, poći ću još dalje, ali ću pravu tajnu umjetnosti osvojiti kada mi bude devedeset. Kad napunim sto godina moja će umjetnost biti istinki uzvišena, ali svoj krajnji cilj ostvarit ću oko sto desete godine života. Tada će svaka crtica i svaka točka koju nacrtam biti prožete životom.”
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja