Renato Rožić

Bach, Mozart i jazz

Datum objave:
11.10.1997.
Autor:
Davor Hrvoj
Renato Rožić, Zagreb, 11. listopad 1997.

Bach, Mozart i jazz

Nastupima na prošlogodišnjem "Zagreb Jazz Fairu" u BP Clubu (izvedba skladbe "Old Country" s tog koncerta zabilježena je na CD-u "The Best Of Cro-Jazz '97." - Croatia Records CD D K 5110910, jednoj osmini kompleta pod nazivom "Jazz u Hrvatskoj 1960.-1997.") i KSET-u gitarist Renato Rožić se, nakon niza godina, s velikim uspjehom ponovno predstavio zagrebačkoj publici. Bila je to prilika da kroz razgovor saznamo više o aktivnostima ovog izuzetnog glazbenika u periodu od njegovog odlaska na školovanje u Köln gdje je ostao živjeti i raditi. Krenuo je s namjerom učenja jazz gitare no...
- ...paralelno sam radio i klasiku, jer klasika je na neki način usko vezana s jazzom. Ne bi postojao moderni jazz da nije postojao utjecaj zapadne kulture, tih harmonija, Bacha, Mozarta. Kada sam to čuo u interpretaciji nekih velikih klavirista kao što je Glenn Gould bilo mi je jasno da je moj put određen prema klasici. Odjedanput sam u svim tim stvarima, kao Bachovim fugama, preludijima, Mozartovim sonatama, vidio jazz sola i tu je stvar pukla. Totalno sam prešao na klasiku. Bila je to fascinacija, jer klasiku nisam poznavao iz djetinjstva, izrastao sam s jazzom. Taj me put odveo u klasične vode i sretan sam zbog toga, jer mi je to proširilo, ne samo jazz, već i glazbeno znanje općenito. To određenje se danas čuje u mojem sviranju, ta klasična naobrazba, kompozicije. Dosta pišem, komponiram za klavir u jednom stilu koji je blizak tradicionalnom, prema Bachu i Mozartu, ali sviram i tonalni jazz koji sam prilagodio klasičnom stilu. Ali, s druge strane i klasiku sam prilagodio jazzu što se čuje na mojem novom CD-u na kojem sam snimio mozartove klavirske sonate u jednoj specijalnoj kombinaciji s mojom gitarom koju zovem “Hi-End Guitar”. To je jedna specijalna grafitna gitara lijevana iz jednog komada učvršćena na stativ. To Nijemci zovu novi korak u razvoju gitare s obzirom da je statična, fiksirana, nije kao gitare koje se nose na ramenu. Zahtjev za virtuoznost klasične glazbe me je potaknuo na taj korak da gitaru na neki način prilagodim virtuoznosti, zahtjevnosti te klavirske glazbe koja inače ne bi bila moguća za interpretaciju. To oslobađa ruke, jer se gitara više ne nosi na ramenu, već je fiksirana kao klavir. Svira se isto samo ramena nisu opterećena, ruke su slobodne, drugi su pokreti. Možete zamisliti da sjednete za klavir ili objesite harmoniku na rame, razlika je. Tijelo je neopterećeno, otvaraju se nove mogućnosti, virtuoznost je najmanje trideset posto veća.
- Znači, trenutno si više u klasici nego u jazzu?
- Ne bi se to tako moglo reći. Sad je opet došla faza u kojoj sam krenuo u jazz, jer sam shvatio da sam klasiku, ne prežvakao, ali sam došao toliko daleko da mogu opet početi svirati jazz. Morao sam se opredijeliti za klasiku da bi se posvetio jednoj materiji koju bih mogao savladati. Otprilike kao - treba savladati formu da bi se forma mogla odbaciti ili da bi se moglo vladati formom. Tako je i s klasikom. Morao sam uložiti pet, šest godina rada na polju klasične glazbe, kompozicije da bih nadoknadio to što sam imao u jazzu. U jazzu sam bio puno dalje nego u klasici, mislim na razumijevanje. Kada sam shvatio kako klasika funkcionira s klasičnog pogleda, s pogleda kompozicije, došlo je vrijeme i prije tri godine sam opet počeo aktivno svirati jazz. Trebalo je jedno vrijeme da se usklade ti putevi. Godinama sam tražio estetiku koja bi povezivala glazbu Mozarta i Bacha s jazzom, u jednoj vrsti, kao što je gospodin Boško Petrović rekao, intelektualnog jazza. To je sada jedna nova struja koju tražim. Ponovno vidim otkrivanje bogatstva tonaliteta. To znači standarada kojima su postavljeni visoki nivoi kroz glazbu Milesa Davisa, koji se iskazao na standardima. Svi velikani jazza kao što su Charlie Parker, John Coltrane, Chet Baker pokazali su veliku nadarenost u sviranju standarada. Moram spomenuti i Keitha Jarretta koji je jedna od trenutnih zvijezda svjetskog jazza u sviranju standarada, koji ponovno svira starinski stil na nevjerojatnom nivou u spoju klasike i jazza. Mislim da je to put 21. stoljeća, ponovno otkrivanje melodije. Mi sviramo standarde iz jednostavnog razloga jer je ta harmonija slična klasičnoj harmoniji, a ja pokušavam estetski sklopiti, uklopiti tu harmoniju, linearnost, kompleksnost klasične glazbe i estetiku u jazz. U jazzu postoji ljepota ritmike, improvizacije. Iz klasike sam uzeo estetiku, klasičnu naobrazbu, kvalitetu tona, artikulaciju koju su počeli njegovati i vrhunski jazz-glazbenici. Svi moderni glazbenici kao Keith Jarrett, Wynton Marsalis, glazbenici raznih struja okreću se prema i. Ja sam krenuo tim putem.
- Utjecaj klasike se osjetio i na tvom koncertu. U jednom si se trenutku, u zanosu potpuno prepustio klasici..
- Da, da, ha, ha. Svirali smo u BP Clubu i bila je krasna atmosfera. Moram priznati da sam se strašno radovao, nakon petnaest godina svirati za Zagrepčane. Ipak sam ovdje odrastao, ipak je to taj jazz koji me je nadahnuo i taj grad Zagreb... Uvijek se veselim kad dođem u Zagreb. Stjecajem okolnosti je prošlo petnaest godina. Živio sam povučenim životom tokom zadnjih pet, šest ili sedam godina, posvetio sam se klasici, komponiranju i proučavanju punim srcem, tako da gotovo da nisam koncertirao, osim tu i tamo rijetkih koncerata, dva, tri puta godišnje. Više sam podučavao. Sada je došlo vrijeme... Evo, otvorila se mogućnost preko jednog mojeg dragog prijatelja Damira Postružina, koji je stvarno puno uložio i omogućio, uz naravno suradnju gospodina Petrovića i BP Cluba, da se to organizira. U toku drugog seta, svirali smo skladbu “Old Country” koja u biti ima iste harmonije kao i druga čelo suita Johanna Sebastiana Bacha, pa sam jednostavno završio sa čelo suitom Johanna Sebastiana Bacha. To je ta harmonija, to je ta kompleksnost. Sada na svim svojim koncertima u Kölnu sviram Bacha, to je stil mojeg banda. Basist Martin Gjakonovski i ja uvijek sviramo čelo suite, engleske suite, klavirske skladbe i to je stil mojeg banda. Po klubovima u Njemačkoj obavezno sviramo klasiku. To je malo čudno, ali napravi se nova atmosfera.
- Sviraš klasiku na električnoj gitari.
- Da, da, normalno. Kao što pokušavam približiti klasiku jazzu preko tog intelektualnog, preko te kompleksnosti harmonija i polifonije, tako pokušavam približiti jazz klasici. Klasične kompozicije tretiram kao pisane improvizacije. Postoji puno transkibiranih sola Charila Parkera, to se zove omnibook. Kad otvorim i gledam te note podsjećaju me na violinske sonate Johanna Sebastiana Bacha. To je samo drugi izraz, pitanje vremena. Bach je pisao prije dvjesto pedeset, tristo godina, a Parker je svirao pedesetih, četrdesetih. Ali taj duh je isti. Tako sam se ja odlučio posvetiti klasici i svirati ju na svoj način. Kad sviram neke Bachove stavke dosta improviziram, jer mi je jasan tok tih misli. Ne sviram svaku notu kako piše nego sviram stilski kao što bi Bach pisao. Naravno, ta improvizacija trenutka ne može dostići, u jednom pogledu, savršenstvo pisane Bachove sonate, ali to je ta ideja, da se postigne taj nivo da, s jedne strane ima ljepotu pisane klasike, a da ne izgubi snagu i spontanost jazza. To je jedan veliki korak i znam da ću cijeli život raditi na tom projektu, ali to je put, bolje reći melodija koja nema kraja. Uvijek postoji nadogradnja, čovjek uvijek misli da može bolje. Kad slušam neke svoje stare snimke jazza osjećam spontanost i čudim se - kakve sam stvari svirao prije pet godina, a sada sviram drukčije. To su neponovljive stvari koje su odsvirane na jazz koncertima. Nakon dugo vremena priprema, prije pola godine smo snimili CD s klavirskim sonatama i koncertima Wolfganga Amadeusa Mozarta. Za snimanje ovog CD-a sam okupio trio u kojem Martin Gjakonovski svira kontrabas s crijevnim žicama. To sam uzeo zbog zvuka s obzirom da crijevne žice imaju mekši ton, ne trebaju biti oštre kao u jazzu, ne treba toliko ataka. To je preuzeto iz stare glazbe. No Martin Gjakonovski svira kao u jazzu, pizzicato, ne s gudalom. Ima mekši ton i drži takozvani groove. Uzeo sam još jednu klasičnu gitaru, koja preuzima, tako reći, orkestar, a ja sam preuzeo sve melodijske linije. Izvodimo isključivo Mozartovu glazbu j po stilistici najviše leži. Osjećam kao da sam ja pisao tu glazbu, ako govorimo o stilističkom određenju. Specijalizirao sam se za tu glazbu. To je novi kick u klasičnoj glazbi, koja trpi veliko iskušenje, jer je već toliko iscrpljena. Više nema novih struja. Klasici se pokušavaju podariti novi impulsi. Uvijek se sviraju te iste note, sve je to više manje konfekcijski Mozart, što moram na žalost reći, osim velikih klavirista. Mislim da bi Mozarta trebalo jednostavno svirati onako kako je on to zamislio - živahnije, kao da je izvođać pisao tu glazbu, a ne samo čitati note. To je moj pristup Mozartu. Na svojim koncertima dosta improviziram. U međuvremenu, u ovih devet mjeseci, dobio sam puno pohvalnih kritika za CD, dobio sam visoko mišljenje od dekana glazbene škole Köln, koji mi je pisao pismo i kaže da je CD super i da je to nenormalno kreativno. Dopalo mu se iako je to svirano na električnoj gitari. Sviram električnu gitaru koju sviram i u jazzu, ali je zvuk adaptiran za klasiku. Zvuči malo prema čembalu, to su metalne žice, ali nije distorzija, nije rock sound, nije ni jazz zvuk gitare. Ova specijalna gitara mi omogućava da prilagodim estetiku glazbi. To je jedan specijalni mozartovski sound, nježan, kao da pijete čistu vodu s izvora. To nije ni limunada niti ikakav drugi okus, već prozračan sound na kojem smo radili mjesecima. Sviram autentično, da to klasičari moraju priznati pod klasiku, ali tu se osjeti uvijek taj duh jazza koji se kod mene čuje u svakoj klasičnoj noti. Tu je ipak više swinga nego kod jednog klasičnog interpretatora.
- Postoji li krug istomišljenika u klasičnoj glazbi, kao što je u jazzu s glazbenicima s kojima surađujete?
- Njemački klasični milje je na neki način dosta tradicionalan. Njemci su s te strane veliki tradicionalisti, što se tiče ove "klasične" klasike - Beethoven, Mozart, Bach. S druge strane njeguju modernu glazbu. Progresivniji glazbenici govore da ja probijam led u novom cross-over smjeru. Razgovarao sam s izdavačkom kućom EMI Classics i oni tek sada rade projekt koji sam ja započeo prije deset godina, takozvani cross-over. To znači da oni tek sada klasiku pokušavaju prikazati u drugom svjetlu. ECM je to već radio, ali ECM još uvijek koristi klasične instrumente. No, oni su ipak dali novi zvuk u jazzu. Klasika je zasičena i doći će vrijeme, 21. stoljeće, kada će bezuvjetno morati krenuti tim smjerom, smjerom kojim je krenuo ECM prije dvadesetak godina kada je pokušavao jazzu dati novu boju, novi zvuk, novu estetiku, novo razmišljanje. Krug glazbenika s kojima radim u Kölnu je jako uzak, jer su to stvari koje se tek trebaju roditi u mojoj glavi. Mi imamo neku spontanost koju u Njemačkoj kroz odgoj... da se izrazim običnim jezikon, pošmirglani su vrhovi. Nema više te oštrine, nema te slobode, postoji jedan tvrdi šmirgl. Tamo se prerano kreće u produkciju, prije nego ljudi sazriju. Čim se pojavi neka ideja odmah se producira, tako da mnoge ideje koje bi možda urodile plodom ne sazriju. A spontanost se jednostavno ne može kupiti. Ipak sam dvadeset godina živio u Zagrebu i ta spontanost mi je prirođena, kao i mnogima s kojima sviram: Martin Gjakonovski, Levačić, Davor (Križić) i novi čovjek kojeg sam sada upoznao Matija Dedić me je oduševio svojom spontanošću. Toga na zapadu nema više toliko. Zato sam sretan kada dođu Zagrepčani u Köln i pokušavam im omogućiti da tamo sviraju, da Nijemci čuju te zagrebačke triole, tu zagrebačku spontanost. Mnogi i ostanu vani. I u sportu postoje vrhovi, u stolnom tenisu, u tenisu, pa i u glazbi. Ivo Pogorelić je klavirist koji je svjetska marka, ne među prvih deset, nego među prvih pet. To su ti vrhovi, to je ta spontanost koju Njemci nemaju. Čuo sam njegov "Mozart&p;p;p;ot; - zadnji CD koji je zaista vrhunski. Tu je važno i snimanje, tehnika koju zapad nudi - tehniku, tehnologiju, mogućnosti. Njemački nogometni klubovi su puni stranaca, jer to je ta spontanost, to je ta razigranost koja dolazi... to je ta svježa krv. Potrebno je dugo da se to shvati. Zato taj Mozart treba još... Ne znam kako bi se to odrazilo u Zagrebu, možda bi bilo primljeno, možda ne. U svakom slučaju vrijedno je pokušaja da se to u Zagrebu prezentira kao ... možda je "Biennale" stvarno idealna prilika. Ne znam koliko bi koncertno društvo bilo spremno da se to napravi u Maloj dvorani Lisinski ili ne znam koji bi ambijent bio dobar za komornu glazbu, da se izvede jednu večer Mozart. Bio je interesantan razgovor s profesorom Conradom. Pita on mene - "Koju još literaturu svirate." Ja velim - "Čujte, ja sviram samo Mozarta i Bacha". Veli - "Pa to nema nigdje više. Gdje još ima specijalista za Mozarta." Ponudio bih zagrebačkoj publici specijalista za Mozarta. Za sada sam sretan da smo svirali jazz i bilo je predivno. Atmosfera je bila divna, temperatura se digla za dvadeset stupnjeva, bilo je vruće. Kad se svira jazz to je ipak druga atmosfera, digne se i temperatura i dinamika. Ljudi su bili zadovoljni, divan klub. Moram priznati da sam bio strašno zadovoljan. Na jazz koncertima sviram isključivo Bacha. Ja to zovem tradicijom, za mene je Bach jazzist i to je jednostavno ta estetika koju ne mogu zaobići. Mora postojati atmosfera da se napravi most između jazza i klasike, da to nije nalijepljeno. Ako se ne stvore uvijeti smanjim klasični dio, a više koristim jazz. Ali u koncertnim, otvorenijim uvijetima uvedem s klasikom, pa se malo približim jazzu, koristim i bubanj. Dakle to je jedan konceptualni stil koji na svoj specijalan način njeguje Keith Jarrett s dugačkim introm, preko "Köln Concerta" snimljenog sedamdeset i ne znam koje. Ja njegujem taj koncertni stil preko klasike. Uvijek igram s otvorenim kartama i moram priznati da je Keith Jarrett jedan od glakoji je, u zadnjih godinu, dvije, tri, najviše na mene utjecao, estetski, baš preko tog pristupa, tog specijalnog koncertnog pristupa, intro, specijalni pristup polifoniji, preko tog trija, koji je on preuzeo od Billa Evansa i dignuo ga na svoj specijalni mod, stavio novu boju koju je dao ECM, taj novi pristup 21. stoljeća, novi sound, nevjerojatna improvizacija, ta nova estetika preko klasike. On me je potaknuo da svoju ideju stavim i na papir. Iako sam i prije razmišljao da sviram klasiku, bio sam premlad, ali kad sam čuo Keitha Jarretta bilo mi je jasno da je moj put sličan po stilu. Ne zaobilazim klasiku niti na jednom koncertu, to je stil kojeg njegujem, to je kao Renato Rožić trade mark. Bach, Mozart i jazz, ta klasična estetika.
- Koji su još glazbenici, osim Jarretta, u zadnje vrijeme imali veliki utjecaj na tebe?
- Kad sam počeo svirati jazz, preko mog oca sam odrastao s jednim tradicionalnim, ne hardbopom nego više swingom: Ray Brown, Joe Pass, veliki majstor gitare. U klasičnom smislu gitare jedan od najvećih jazz-gitarista pravoga jazza. U klasičnom smislu nisam jazz-gitarist kao Joe Pass. On svira i akorde i prati, a ja ne sviram akorde... Bilo je problema tokom školovanja. Rušili su me na ispitima jer nisam svirao akorde, svoj sam stil imao u glavi. Vodili smo dugačke polemike na završnim ispitima. Govorili su mi - pa ne možeš jazz-gitaru svirati bez akorada, toga nema. Rekao sam - ako nije bilo ima sada. Bilo je i svađa, ali nakon godina... svi novi projekti su na početku teški. Glazbenici kao što je Joe Pass su izvršili velik utjecaj na mene, a poslije njega je možda jedan od najvećih utjecaja na mene imao Miles Davis. To se osjeća i u mojem sviranju. To je ta estetika. To je stil sviranja u kojem svira i tišina. To zovem japanska estetika. Ljubitelj sam japanske haiku poezije. U sviranju i tišina ima veliki značaj. To sam shvatio preko Mozarta. Najprije je bio Miles Davis, pa Joe Pass u periodu školovanja kada sam se morao posvetiti gitari da ne bih bio totalno out. Preko Joa Passa sam naučio svirati gitaru. Formu treba savladati da bi se je moglo odbaciti. To je uvijek bio moj moto. Poslije sam čuo Coltranea i to je bio totalni šok za mene kao gitarista. On je također godinama tražio svoj stil kroz kompleksnu harmoniju, kroz modalno sviranje. To je bio prvi preokret koji me je ubacio totalno u drugi svijet. Kad sam čuo Coltranea potpuno sam odustao od slušanja gitarista. Tada sam počeo tražiti svoj stil, jer on mi je porušio sve kockice koje sam slagao preko sviranja gitare. Više nisam mogao prijeći preko Coltranea i Milesa. Poslije Coltranea sam čuo Ornetta (Colemana op. a) i to je za mene bilo nešto novo, to živo sviranje, ta spontanost koju Coltrane, u to vrijeme kada se bavio intelektualnim sviranjem kako ja to zovem, nije više imao. Ornette mi je unio novu energiju. On posjeduje spontanost koja se u jatko nalazi. Nakon Ornetta su došli modernjaci i ja sam sve više počeo zalaziti u svijet harmonije. Nakon Coltranea i Ornetta došli su Hancock i ostali koji su počeli njegovati atonalno sviranje i tu sam ja, tako reći, puknuo u jazzu i krenuo sam u klasiku i atonalno sviranje, fascinirao me je taj intelekt. No kroz intelektualno sviranje sam počeo gubiti na spontanosti. To sam spoznao tek nakon pet godina kada sam totalno zaglibio u to intelektualno sviranje. Došle su nove ideje koje sam morao preraditi, nisam mogao preko toga preći. Morala je ta spoznaja ući u mene da to preradim i tu formu odbacim. Hancock je odigrao veliku ulogu u to vrijeme, Milesov kvintet sa Shorterom, to je bila ta moderna struja. Nakon toga sam krenuo u klasiku i tada više nisam slušao jazz. Slušao sam Schoenberga, Weberna, komponirao sam klasične komade. Studirao sam kompoziciju, upisivao sve paralelne kurseve, kompozicijske tehnike. Imao sam profesora koji me je toliko cijenio da sada predaje moju kompozicijsku tehniku na Hochsculle Köln. Pronašao sam dvanaesttonsku tehniku po kojoj je bila moguča improvizacija, a po Schoenbergu je poznato da je improvizacija nemoguća zbog previše parametara koji su tu zastupljeni. Previše je tu bilo intelekta, a moja jazz priroda je težila za tim da atonalnost može biti improvizirana. On se oduševio i jednog dana sam mu poklonio sve svoje stare partiture. Bilo je to doba kada je gospodin Detoni htio da na "Biennalu" izvodim jedan svoj koncert za obou, no došlo je do nesporazuma. Imao sam stvarno tvrdi groove, kako to kažemo mi Zagrepčani. Za mene su uvijek postojala samo najviša imena: Schoenberg, Webern, Mozart... Zvali su me da bi na festivalu izvodili jednu moju kompoziciju. Poslao sam jedan stavak, pa su me tražili i druge. Rekao sam da se svira jedan stavak. Odgovorili su da na tom festivalu sudjeluje taj i taj i da ne mogu dati samo jedan stavak. Rekao sam - čujte, ja te ljude ne znam, ja znam Mozarta. - Kako to, to nije respekt. - Čujte ja znam kako Webern komponira. Webern i ja. j aoam tako tvrdi groove da je uvijek dolazilo do nesporazuma. Bilo je čuđenje kada sam samouvjereno izjavio da me ne zanimaju drugi skladatelji osim tog, tog i tog. Do te izvedbe nije došlo jer nisam poslao drugi stavak, a meni je bilo svejedno izvode li to ili ne. Tako nije u Zagrebu došlo do praizvedbe mojega koncerta za obou. Malo po malo sa svojim uvjerenjem prema svijetu i vjerskim pogledima na život, ponovno sam krenuo u tonalnu glazbu. Spoznao sam da je tonalna glazba nešto što je meni prirođeno, da intelekt nema tu dubinu koju ima intuicija i taj duh prirođen jednom čovjeku. Trebalo mi je tri godine rehabilitacije da ponovno krenem. Cijelo vrijeme dok sam slušao Weberna i Schoenberga, onu najtvrđu atonalnu glazbu i poznavao sve opuse, cijelo sam vrijeme slušao i Mozarta. Za mene je Mozart bio kao jedan balans. On je za mene uvijek postavljao protutežu atonalne glazbe kroz koju sam nalazio sebe. Jednog je dana to moralo puknuti, napinjao se taj konopac dok nije puknuo. Tako sam jednog dana odlučio potpuno se posvetiti tonalnoj glazbi i potpuno sam odbacio sviranje atonalne glazbe. Bio je to više od petogodišnji rad i već sam bio poznat u Kölnu, pisalo je po novinama, imao sam "Stadt Garten" koncerte, izvodili su moja djela, predavali su moju kompozicijsku tehniku zajedno s najvećima - Messiaen, Schoenberg, Renato Rožić. Bio sam polaskan svim time, ali sam odlučio da mi sve to više ne znači ništa, više mi je značilo moje unutarnje uvjerenje. Potpuno sam odbacio sviranje atonalne glazbe, poklonio sam sve svoje partiture, sve sam note tako reći bacio, poklonio sam sve kasete i krenuo od početka. To je moj stil, totalni rez. Ponovno sam počeo slušati Milesa Davisa, jazz, ponovno sam počeo slušati Bacha, ponovno sam počeo svirati tonalnu glazbu. Moram priznati da mi je trebala rehabilitacija od tri godine da ponovno uđem u taj svijet, jer to je kao i kada atrofiraju mišići, kad se čovjek više ne kreće i ne može više trčati na sto metara 8:98. Trebalo mi je tri, četiri, pet godina, od devedet i ve, vedet i druge i sada ponovno sviram tonalnu glazbu, pet godina. Nakon tog reza sam prestao koncertireti da bi ponovno dostigao taj nivo na kojem sam bio u atonalnoj glazbi, da bi stvorio svoj koncept, da bi oformio svoje mišljenje prema tome, da bi stvorio svoju estetiku, da bi se ponovno saživio s tom glazbom. Meni je glazba... nema života ako ona ne dolazi iz dubine mišljenja, iz dubine življenja, jer glazba je jedna vrsta i života i mišljenja. Glazba ne može biti odvojeni dio čovjekovog življenja. Svi najveći su živjeli kroz glazbu: Charlie Parker, Mozart, Bach. To je bilo uvjerenje kroz koje su govorili ljudima. Tako to osjećam i zato je trebalo proći to vrijeme od tri godine rehabilitacije da ponovno stanem na koncertnu binu i sviram jazz. Sviram jazz-standarde, ali svaki koncert brižljivo pripremam i estetski i harmonijski. Ne sviram sve standarde, imam poseban stil standarada koje sviram, zovem ih bijeli standardi, koji su harmonijski adekvatni s klasičnim kompozicijama. Prije sam svirao i Ellingtona i sve ostalo, ali sada sviram samo jedan sklop kompozicija koje prerađujem, kao što je Cezanne slikao brdo cijeli svoj život, Bach je svirao fuge cijeli svoj život. To je opredjeljenje i razmišljanje u dubinu, a ne samo u širinu.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz časopisa Hi-Fi, br. 16, 1997.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja