Mate Matišić

Dečki, samo veselo

Datum objave:
21.05.1999.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Matom Matišićem

Dečki, samo veselo

Dramski pisac, filmski scenarist, nekadašnji dramaturg u Jadran filmu, danas urednik u redakciji Dramskog programa Hrvatskoga radija, Mate Matišić je cijenjen i kao glazbenik. Autor je glazbe za nekoliko filmova, uskoro i za novi Brešanov film "Maršal", ali i član nekih jazz sastava. Povod za razgovor bio je nastup koji je održao s Hot Clubom Zagreb na ovogodišnjoj Proljetnoj reviji Jazza - Zagreb'99, te nekoliko dana ranije s Tornjem 77 u okviru Biennala.
- Ja sam tu svoju takozvanu karijeru započeo kao glazbenik, a prvu ploču sam snimio s trinaest godina s rock sastavom Prva ljubav. Glazba je vezana uz moje odrastanje, uz najintenzivniji dio mog života, uz jednu finu dječju rock karijeru, uz putovanja, uz upoznavanja raznih ljudi, raznih karaktera, raznih prijetvornosti, raznih laži. Glazba mi je beskrajno uljepšala život, ali ne samo to. Ona mi je i nadam se da će biti, uvjetno govoreći, mojoj spisateljskoj karijeri, osnov iz kojeg ću crpiti priče i neke zanimljive sudbine.
- Iako si osjetio uspjeh i slavu nastavio si s nekomercijalnim glazbenim vidovima.
- Naš je sastav bio izuzetno popularan. Izdavali smo ploče u zlatnim tiražama, svirali smo u sportskim dvoranama i stadionima. Na stadionima smo svirali kao predgrupe s Bijelim Dugmetom i s Iron Madenom. Osjetio sam sve ono što ta vrsta posla i plitkog šou biznisa može donijeti. Kao dijete sam svirao pred stotinu tisuća ljudi što današnji rockeri neće nikad u svom životu. Zašto sam to ostavio? Kao band smo počeli svirati u osnovnoj školi. Svirali smo od moje trinaeste do šesnaeste, sedamnaeste godine. U periodu od te tri, četiri godine glazbeno sam ostario. Kada smo počeli slušao sam rock, a kad smo prestali slušao sam jazz, klasiku... U to vrijeme glazba je posve ispunjavala moj život. Čak sam na dvije godine prekinuo školovanje jer sam se htio baviti samo glazbom. Zanimala me glazba i učio sam mnogo kako bih je i "zanatski" što bolje shvaćao. S petnaest godina sam se intenzivno bavio harmonijom i to sa Srđanom Dedićem koji je danas poznati skladatelj. Bavili smo se našim takozvanim glazbenim istraživanjima. Istraživali smo načine harmonizacije, moduse, razne ljestvice koje su nam omogućavale improvizaciju na zadane teme. Naš prvi susret je bio u Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski. Vidio je da nosim gitaru i pitao me znam li svirati "Tune Up" od Milesa Davisa. Rekao sam da znam i tako smo počeli zajedno svirati.
- Kako si u tim godinama otkrio jazz?
- Jazz sam otkrio bježeći od monotonije i dosade rock obrazaca. Bilo mi je glupo svirati samo C dur ili G dur, što rade rokeri cijeli svoj život. Nije mi jasno da netko može provesti od svoje desete godine pa do pedesete u sviranju tri harmonije. Iz dosade rock & rolla počeo sam istraživati neke druge harmonijske i glazbene mogućnosti. Kad sam ušao u to i otkrio neke druge stvari, rock & roll je za mene nestao. Postao mi je banalan. Postao mi je fenomen koji poštujem, ali mene osobno više ne zanima. I danas volim disko i tehno u kojima ima dobrih stvari, i rock & roll, ali osobno me to više ne zanima jer su mi te forme prejednostavne.
- Prošlo je dosta vremena prije nego si se s jazz glazbom pojavio u javnosti.
- Nastupam vrlo rijetko jer nemam vremena za te stvari, ali doma redovito vježbam i održavam glazbenu kondiciju. U gimnazijskim danima, sa sedamnaest, osamnaest godina već sam svirao sam. Nešto kao što je radio Joe Pass na svom albumu "Virtuoso". Počeo sam sam držati koncerte, ali sam se počeo baviti literaturom i pisanjem tako da je glazba nekako izgubila vremenski tretman koji je imala do tada u mom životu. Nastupam u nekoliko sastava ili nešto snimam, a i dalje vježbam. Spremam neke stvari koje bih na jesen htio objaviti.
- Hot Club Zagreb, kojeg je osnovao profesor Aleksandar Bubanović, jedinstven je sastav kod nas. Gospodin Bubanović je duša sastava, ali Mario i ti ste pokretačka snaga, virtuozi na gitarama.
- Mario je odličan gitarist i mi se kroz glazbu igramo. Profesor Bubanović je došao na ideju da napravimo taj sastav koji svira glazbu u stilu Djanga Reinhardta. Tako sada i Zagreb ima jedan sastav kakav imaju mnogi gradovi. Postoji Hot Club Oslo, pa Budapest... Volimo i ranije smo svirali Djangove stvari. Šteta što niti on niti ja nemamo više vremena. Postoje i neke druge stvari koje nas zanimaju. Mislim da se na nama vidi da se, kad sviramo, dobro zabavljamo. Suština te glazbe, tog swinga, je radost i veselost. Jedina stvar koju nam Profesor Bubanović kaže kad izlazimo na binu je: "Dečki, samo veselo." Mislim da je to prava uputa za sviranje te vrste glazbe. Ako nema te razigranosti i igre, tada ona gubi sav smisao, tada je ta izvedba promašena.
- Ponekad više podsjećate na gitariste modernijeg usmjerenja kao što je trio u kojem se izmjenjuju John McLaughlin, Paco De Lucia, Larry Coryell, Al Di Meola i Bireli Legrane.
- Mario i ja smo slušali i McLaughlina i te gitariste, a sastav glazbala je isti. Sviramo Djanga, ali sviramo i pod utjecajem drugih gitarista, ali i na svoj način. To je mješavina swinga i njegovih glazbenih posljedica. Tako se danas Django jedino i može svirati. Mi ga ne bi znali svirati na njegov način, već onako kako ga mi danas doživljavamo. Sviramo skladbe koje je on svirao, ali sola su naša. Ima tu fraza iz onog vremena, neke su njegove, unutar sola se koriste neka njegova rješenja koja parafraziramo i variramo. Ali kad slušam te materijale vidim da u nekim solima Mario i ja odigramo neki pasaž koji više spada u ovaj drugi trio.
- U vašem sastavu prisutna je i važna komunikacija.
- To je krasno u toj glazbi, ta igra, ta komunikacija. U toj se glazbi ne može blefirati. To su akustične gitare. Tu nema nikakve elektrike i ako ne znaš svirati onda ne možeš to ni svirati. Tu moraš biti, kako kažeš, virtuoz ili te nema.
- Sviraš i u sastavu Cute koji također izvodi tradicionalni jazz.
- Željko Kovačević je pokrenuo taj sastav. Napravili smo jedan CD, imali smo par nastupa i više ništa pretjerano nije bilo. Taj sastav svira sličan repertoar kao Hot Club Zagreb. U njemu sviraju još Mladen Baraković i gospođica Jelena Balent. Problem je u tome što u Hrvatskoj ne postoji prostor u kojem bi se mogao svirati takav akustični jazz. Iako smo, kad god sviramo s Cuteom ili s Hot Clubom, odlično primljeni, atmosfera je odlična i ljudi to vole slušati. Imali smo s Cuteom fantastičan koncert na otvorenom prošle godine na dječjem festivalu u Šibeniku za goste festivala. Bilo je Amerikanaca i još nekih ljudi koji su uživali u koncertu. Ne znam gdje bi se u Zagrebu mogao svirati taj akustični jazz. Danas u svim klubovima moraš svirati s pojačalima da bi te uopće netko čuo. Generacijski problem ne postoji. Mladi jako vole swing glazbu. Ta glazba ima nekakav šarm, pa ju i rokeri vole slušati. Oni vole gledati kako mi to sviramo. Problem je naći nam gažu za tu vrstu ansambla. Takvi sastavi na žalost postoje samo od snimanja do snimanja, eventualno novog materijala, CD-a, televizijskog snimanja. Nekad, kad sam počinjao svirati jazz postojalo je u Zagrebu nekoliko prostora gdje se moglo svirati: Gjuro, Lapidarij, SKUC, Studentski centar, Kulušić. Ako se i pojavi neki novi prostor, brzo se ugasi. B.P. Club je jedini prostor u Zagrebu i Hrvatskoj gdje se permanentno svira jazz glazba.
- Stilski sličnu glazbu sviraš i u sastvu Branka Kralja.
- Trio Branka Kralja je još jedan sastav koji njeguje tu glazbu. U njemu sviramo Miljenko Prohaska, Branko Kralj, profesor Bubanović i ja. Uživam u tome, jer to su tri vrlo iskusna gospodina s kojima uživam svirati, ne samo zbog sviranja, već i zbog priča koje od njih čujem. Na našim putovanjima kombijem slušam njihove priče, od nogometa do zagrebačkih priča tridesetih i četrdesetih godina. To su takve anegdote, literarni biseri iz prošlosti. Oni su zapravo povijest jazza. Sviram s ljudima koji su ostavili značajan trag u hrvatskom jazzu, što mi je zadovoljstvo i čast. Naime, nije važno samo kako tko svira, već i s kim sviraš i koliko ti je zanimljivo s njim živjeti i putovati. Lako je biti pola sata na pozornici s nekim. Ali prije pozornice i kad putuješ pet, šest sati i nakon toga također mora biti zadovoljstvo. Ako nema tog zadovoljstva "iza pozornice" - sastav brzo "umre" kao i glazba koju takvi "mrtvaci" sviraju. Srećom ne ovisim samo o glazbi pa si mogu dozvoliti luksuz da mogu birati društvo u kojem će mi biti dobro i izvan pozornice. Često razmišljam o tome da popišem te razne zgode. Neke priče iz vremena Drugog svjetskog rata, prije rata ili iz pedesetih, u stilu nekakvog literarnog swinga, briljantne su.
- Na ovogodišnjem zagrebačkom Biennalu, u stilski šarolikom, modernom programu predstavio si se kao multiinstrumentalist .
- S tri sastava o kojima smo pričali sviram akustičnu gitaru, no sviram i električnu gitaru. Sviram i druge stilove jazz glazbe, od modernog jazza do freeja. Na zadnjem Biennalu sam svirao kao član sastava Toranj 77 gospodina Željka Kovačevića u kojem su uz nas dvojicu svirali dirigent Alan Bjelinski i udaraljkaš Borna Šercar. Izveli smo jednu skladbu u trajanju od četrdeset i pet minuta koja je formalno bila zanimljivo strukturirana s promjenama raznih akustičnih i električnih instrumenata. Na početku sam svirao slavonsku samicu i bas prim, dakle brač, kasnije akustičnu i električnu gitaru, pa električni bas. Sve je bilo zgodno ukomponirano s drugim članovima banda, jer Borna je svirao boce, bubnjeve i udaraljke, Željko je svirao sopran i tenor saksofon i klarinet. To je zapravo bio kvartet za dvanaest ljudi, a četiri izvođača.
- Zanimljiv je bio početak koji si svirao sam izmjenjujući samicu i brač u izvedbi poznate teme iz filma "Oslobađanje".
- Skladba je bila zamišljena kao neka vrsta glazbenog oslobađanja, osobnog glazbenog sazrijevanja i u krajnjoj konzekvenci iživljavanja. Virtuozno sviranje instrumenta na nekakvu temu na kraju može doći u totalan apsurd. Sviraš iz ljubavi prema glazbi, a na kraju iz užasa ne znaš što bi s tom istom glazbom i glazbalima. Neki mi kažu: "Imaš u ljestvici 8 tonova". Ja ih sve sviram na bilo koju harmoniju. Znam u kojem trenutku mogu što upotrijebiti i tu ne postoji više mogućnost tonske greške. U takvom paketu se otvaraju mogućnosti da se igraš. Slušamo se na pozornici tako da nastaje komunikacija u kojoj proizvodimo glazbu koja je napisana, a istovremeno je i improvizirana. To je i krenulo od koncepcije u kojoj je bio zastupljen razgovor što nas je podsjetilo na film "Oslobađanje" u kojem ječuveni dijalog između benđa i gitare.
- Dijalog kao sjedinjenje ruralnog i urbanog?
- Zar u Hrvatskoj postoji urbano, a da nije glazbeno epigonski ruralno. Kad kažem ruralno ne mislim ništa loše, mislim na nešto autentično i kvalitetno. Sviram te ruralne stvari s velikom ljubavlju. Na samici i primu mogu se svirati prava mala čuda Božja. Na pozornici smo zapravo bili mi u pravom prostoru apsurda prosječnog hrvatskog glazbenika. Ja koji sam došao iz prostora samice i brača došao sam do free jazza koji je posuđen iz nekog drugog glazbenog prostora i vremena. Ta skladba s Biennala bi se mogla nazvati "Muka hrvatskih glazbenika" u žanru kakofonije.
- U toj skladbi zastupljena je gotovo kompletna svjetska glazbena baština.
- Da, i u tome ima neke žalosti. "Kakofonija" je žalostan stil. Osim što ima i nekog apsurda i nekakvog ludizma, postoji jedna žalost u tome jer mnogi naši vrsni glazbenici danas sviraju taj stil da bi preživjeli.
- Imaš li planove za svoj sastav ili možda samostalni projekt?
- Nedugo sam razgovarao s Alanom Bjelinskim s kojim surađujem deset godina. Prije deset godina smo nešto snimili, no nikad to nismo objavili. I on i ja imamo napisane neke skladbe, ali ne znamo da li da to napravimo kao duet ili da proširimo stvar u širi sastav. Htjeli bi snimiti te materijale. Pitanje je samo kako, jer to su posve nekomercijalne skladbe.
- Jesu li to stilski određene skladbe?
- Stilski? Da, jest. To smo Alan i ja, a možda napravim blagi eksperiment samo za gitaru. Kad doma sviram klasične skladbe za gitaru, uvijek ih pervertiram, uvijek ih okrenem u nekakvu kreativnu "nakaradnost". Uvijek ih počinjem doživljavati kao jazz obrazac, dakle matricu, na koju improviziram. A riječ je o Mozartovoj, Bachovoj ili Chopinovoj skladbi od koje uzmem par taktova i napravim nešto drugo. Zapravo je to literarni postupak. Tu sam tehnologiju ukrao iz literature. Literarni postupak kao kad radim dramatizaciju neke novele. Chopinov preludij počnem svirati onako kako je napisan, a nakon pola godine ga sviram tako da samo ja znam da je to Chopin, ali ne mogu poreći da je nastalo po motivima Chopina. Promijeni se čak i tema. S druge strane tako nastaje skladba za trzalicu i željezne žice, a ne za klasičnu gitaru i plastične žice. Namjeravam napraviti koncert na kojem ću svirati skladbe koje sviram na taj način, jazz travestije po motivima poznatih klasičnih skladatelja.
- Baviš se i skladanjem za filmove.
- To je savim drugo područje. Skladanje za film je uglavnom narudžba i tu moraš biti profesionalac sa što manje taštine da bi napravio posao koji ti netko da. Do sada sam radio glazbu za filmove,dokumentarce i kazališne predstave. Sada radim glazbu za novi Brešanov film "Maršal".
- Imaš li ideju ili možda gotov glazbeni predložak?
- Nisam od onih koji doma u vreći imaju gotove teme. Za film "Kako je počeo rat na mom otoku" nisam ja trebao raditi glazbu. Uletio sam u taj film i napravio glazbu za dva dana. Ako mi ne padne ideja za pet dana od kada vidim film onda neće nikada. Ako mi se glazba ne rodi iz toga što vidim onda se mogu uzaludno koprcati. Mogu smisliti nešto, ali ne znam koliko ima smisla smišljati glazbu.
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja