Saša Nestorović

Blues na naš jazz način

Datum objave:
01.06.1999.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor sa saksofonistom Sašom Nestorovićem, našim predstavnikom u Jazz orkestru udruge europskih radio postaja na koncertima u Kanadi.

Blues na naš jazz način

EBU (udruga europskih radio postaja) jazz orkestar okuplja se jednom godišnje, a čine ga istaknuti solisti odabrani od pojedinih članica. Budući da je broj članica veći nego što ima mjesta u Big Bandu, potrebna je dodatna selekcija. Ovogodišnje okupljanje imalo je poseban povod - stotu godišnjicu rođenja Dukea Ellingtona, a koncerti su održani u Kanadi. EBU jazz orkestar je nastupio upravo na Dukeov stoti rođendan, 29. travnja u dvorani Spectrum u Montrealu, te 30. travnja u dvorani Theatre Petit Champlain u Qubec Cityju. Kanadska radio postaja je jedini pridruženi član EBU-a izvan Europe. Oštru selekciju je prošao i na ovim koncertima, kao predstavnik HRT-a, svirao saksofonist Saša Nestorović što je bio povod ovom razgovoru.
- Kako je napravljena selekcija?
- Na sastanku članica EBU-a prije dvije godine naš producent je predložio da Hrvatska sudjeluje s jednim ćlanom. Kada je odobreno mjesto birali su koga će uzeti. Kanada je, kao organizator, imala pravo biranja i odmah su rezervirali mjesto prvog alt saksofonista. Dirigent je bio Amerikanac koji radi u Kanadi. Mene je predložio Hrvatski radio, točnije Zoran Brajša i Željko Mesar koji je bio producent. Svi smo morali poslati svoje životopise, kompakt diskove, ostvarenja. To im je bila vodilja za odabir skladbi u kojima ćemo imati sola. Ja sam imao solističke dionice u skladbama: "I'm Beginning to See the Light", "Harmony in Harlem" i "Coup-out". U solima sam svirao tenor i sopran saksofon, a klarinet u bloku s drugima.
- Kako su se odvijale pripreme za koncerte?
- Stigli smo pet dana prije koncerta i imali probe u velikom studiju kanadskog radija. Svaka je nota bila snimljena, sve od trenutka kad smo ušli u studio do trenutka kad smo izašli, svaka riječ svaki ton. Dirigent je noću preslušavao naše snimke i sutradan, na osnovu toga, unosio izmjene, prepravke i dopune. Stalno su ulazili novinari tiskovina i radio postaja, uključivali smo se direktno u program kanadskog radija, posebno u program za vozače kamiona koji su se javljali telefonima, u jazz programe... Bili smo više puta na kanadskoj televiziji. No, nismo samo svirali. U pauzama smo gledali filmove. Jedan od filmova koje smo gledali je "Paris Blues", za koji je glazbu napisao Duke Ellington. Na koncertu smo svirali poznatu temu "Battle Royal" iz tog filma. Zanimljiva je scena u kojoj Paul Newman glumi trombonistu. Gledali smo je da "uhvatimo" duh te glazbe i vremena. Slušali smo i snimke s Ellingtonovih proba. Kada je bio u mogućnosti, Ellington je radio na isti način. Snimao je sve od ulaska u studio, cijele probe, sve pokušaje i iz toga je izvlačio najbolje. Slušali smo Ellington Big Band u situaciji u kojoj su raštimani, u kojoj se svađaju. Izveli smo "Togo Brava Suite" koja je rijetko izvođena i snimljena je vjerojatno samo jednom. Pronađeni su notni materijali za neka Ellingtonova djela koja nisu nikad izvedena. Sada se radi na prikupljanju svih nota, kao kod Bacha, a za sva djela kojih ima oko tisuću, uvest će se kataloške oznake i brojevi opusa. Neka njegova velika orkestralna djela nisu nikad snimljena. Neka su snimljena jednom ili dvaput kao što je "Togo Brava Suite". Muzikološki je najvredniji događaj cijelog ovog projekta, osobito za američku muzikologiju, što je to djelo izvedeno u svom prvobitnom obliku. Dirigent Andrew Homzy pronašao je neke Ellingtonove skice i poklonio nam kopije. Na jedinoj snimci "Togo Brava Suite" u srednjem stavku Ellington je svirao temu na klaviru, ali iz tih materijala se vidi da je zamislio i orkestraciju kopo mnogo čemu zanimljiva jer je predvidio neuobičajene koloracije sa sopran saksofonom, trubom... Ono što je do sada bilo samo na papiru, mi smo po prvi put izveli. Homzey nam je razložio razne faze i išli smo kronološki. Prvo smo svirali najstarije stvari iz Cotton Cluba, kao što je ples "East St Louis Toodle-oo", pa "Double Check Stomp". Uslijedila je faza hitova koji su i danas poznati, a nakon toga su bile suite. Kao ciklička djela u klasičnom smislu. "Togo Brava Suite" je potpuno etno djelo i mogla bi na bilo koji etno festival. Duke Ellington ju je napisao za tek nastalu državu Togo, potaknut time što su njihove prve poštanske marke imale slike Bacha, Debussyja i Ellingtona. Skladba opisuje prelijepe dijelove te zemlje. Prvi stavak opisuje kilometre srebrne pješčane plaže, drugi stavak džunglu... Etno glazba je još pedesetih bila u punom zamahu kroz Ellingtona.
- Jeste li imali podijeljene uloge po glazbenicima koji su zaista svirali u Ellingtonovu Big Bandu.
- U Big Bandu Dukea Ellingtona je svirao razigrani saksofonist, Paul Gonsalves kojega su sada pokrivala četvorica saksofonista. Jedino je bariton saksofonist imao određenu ulogu. Svirao je u stilu Harryja Carneya.
- Reci nešto o samim koncertima.
- Bila je zanimljiva skladba koju je napisao sam dirigent, upravo za tu priliku, u kojoj je upotrijebio inicijale Dukea Ellingtona - ton D i E, te slogove na engleskom jeziku - Happy Birthday i "We Love You Madly". Svirala su dva trubača i trombonist, publika je pjevala te slogove, a mi smo pratili. Drugi koncert je završio s jednim dugim "C Jam Bluesom" bez aranžmana, u kojem su svi članovi orkestra izlazili van i svirali sola.
- Kako to da tu stvar niste svirali na prvom koncertu?
- Prvi je koncert bio direktno prenošen u zemljama s tim vremenom, dakle u Kanadi i Americi, i bio je ograničen vremenom. Dan kasnije, 30. travnja emitiran je u svim europskim zemljama. Svirali smo ga u jednom dijelu. Trajao je dva i pol sata i završio je točno u sekundu. Cijelo su vrijeme s računalima mjerili sola, tempo, taktove. Kao kad se radi filmska glazba. Sve je bilo sjajno organizirano, od dolaska u zračnu luku, prevoza prtljage, ručkova i svega. Prije prvog koncerta pridružili su nam se producenti iz svih radio postaja pridruženih EBU-u. Dolaskom glavnog i odgovornog urednika glazbenog programa Hrvatskog radija, Željka Mesara, kompletirala se naša mala jazz momčad.
- Koja je bila uloga producenta u tom projektu?
- Željko Mesar je u projekt bio uključen od samog početka i uspješno je koordinirao opsežne pripreme. U Kanadi je ostvario brojne kontakte s ostalim producentima i glazbenicima. To je ključ budućih suradnji i aktivnijeg uključenja Hrvatske u europske jazz tokove.
- Kakva je bila komunikacija među glazbenicima?
- S kölnske scene sam poznavao veliki broj tih glazbenika. Renata Chicca (predstavnik Slovenije, op.a.) sam znao od prije. Basist Boris Koslov (predstavnik SAD-a koja nije članica?, op.a.) govorio mi je o životu u New Yorku. U Kanadi se nigdje ne smije pušiti. U zatvorenim prostorima mora biti posebno ograđen, zastakljen prostor s ventilacijom u kojem se smije pušiti. U jazz klubovima se također ne smije pušiti. Neki su namjerno zapalili, jer im je već bilo zlo od tih mjera. Na večer smo odlazili u klubove i slušali istaknute kanadske glazbenike. Na dan koncerta smo, zbog snimanja, cijeli dan bili u smokinzima. Tako obučeni smo otišli u jedan jazz klub gdje su svirali lokalni glazbenici.
- Kako su te pustili na jazz pozornicu "neprikladno" odjevenog za jazz klub?
- Cijeli grad je brujao o tome. Gdje god smo se pojavili. U bilo kojem dućanu za glazbala znali su: "Aha, vi ste ti, ljudi iz Europe". Isto je bilo i u klubovima. Čak i kad nismo svirali, glazbenici su nam se u najavama zahvaljivali i predstavljali nas. U jednom trenutku Renato Chicco me je pozvao na pozornicu, rekao koju stvar sviramo i odbrojao. Nije me pitao znam li ili ne. Srećom znao sam. "I Remember You", i odmah zzzzz.
- Znaš li s kim si sve svirao?
- Ne znam s kim sam svirao. Prvi i zadnji put. To je veličina jazz glazbe, da možeš doći bilo gdje i svirati. Spoznao sam neke nove stvari, pravila jam sessiona. Od prvih taktova treba uspostaviti zajedništvo. Zato služe rifovi. Ne može samo doći solist, odsvirati svoj solo i maknuti se. Važno je uspostaviti groove, interakciju.
- Koliko zasluge za tvoj izbor i nastup u EBU jazz orkestru ima tvoje sviranje u Big Bandu HRT-a?
- Prije dvije godine, kada sam predložen, još nisam bio u Big Bandu HRT-a. Gotovo nitko od odabranih nije član big banda neke radio postaje. No, jako sam puno naučio u Big Bandu HRT-a s čime sam zadovoljan jer sam tamo došao potpuno spreman. Zahvaljujući suradnji s maestrom Glojnarićem na vrijeme sam proniknuo u duh Ellingtonove glazbe.
- Kako procjenjuješ kvalitetu Big Banda HRT-a?
- Imamo sjajnih aranžera koji poznaju tu materiju: Silvije Glojnarić je poznati fan Dukea Ellingtona. Napisao je sjajan aranžman za skladbu "Isfahan". Intenzivno je surađivao s Ernijem Wilkinsom godinama se dopisujući i izmjenjujući iskustva. Ladilav Fidri je također veliki aranžer. Jedno vrijeme Big Band je manje svirao jazz. Sada se orkestar pomladio...
Odmah nakon povratka iz Kanade, Saša Nestorović je, kao član i solist Big Banda HRT-a, nastupio na koncertu u Maloj dvorani V. Lisinski u sklopu Proljetne revije jazza - Zagreb '99. Svirali su Dukea Ellingtona. Dan nakon toga svirao je na istoj priredbi sa sastavom Zagreb Jazz Portrait, a o skoroj Američkoj turneji sa međunarodno uglednim Zagrebačkim kvartetom saksofona, kojeg je član od osnutka, nije htio govoriti jer ... Zašto skromnost i marljivost, kvaliteta koja nadmašuje lokalne okvire, umjetnički rezultati prepoznati i priznati izvan Hrvatske više nego kod nas, promidžba naše glazbe i države, što Saša Nestorović već duže vrijeme iskazuje, nisu dovoljni da ovog velikog glazbenika podupru kulturne institucije, država, vlada... Zašto je Nestorović bio jedini predstavnik u EBU jazz orkestru koji nije imao materijalnu potporu vlade? Pomažu li vlade ostalih zemalja svoje jazz umjetnike tek toliko da pomažu kulturu ili u tome vide obostrani interes? Je li to pomaganje ili ulaganje? Je li jazz u nas još uvijek na listi kapitalističke subverzivne glazbe i kao takav treba biti cenzuriran? Bi li i naš nogometaš koji bi igrao u reprezentaciji Europe imao isti tretman? Ma, umjesto da pjevam blues, reći ću samo - BRAVO SAŠA!
(Preuzeto iz Glasa Slavonije, 6. 1999.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja