Boško Petrović

Veliki jazz dečko

Datum objave:
20.01.2000.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Boškom Petrovićem povodom 65. rođendana i 50. godišnjice glazbenog djelovanja

Veliki jazz dečko

U petak, 18. veljače u B.P. Clubu je održana promocija kompakt diska kojeg je naš proslavljeni jazz glazbenik Boško Petrović snimio s Boilersima na nekoliko nastupa u istom klubu početkom godine. Bila je to ujedno proslava šezdeset i petog rođendana i pedesete godišnjice djelovanja ovog, najznačajnijeg glazbenika u povijesti našeg jazza.
Nakon čestitanja i brojnih poklona uslijedio je promotivni koncert albuma kojeg je u rekordnom roku od mjesec dana nakon snimanja objavila tvrtka Jazzette Records. Posvećen je velikanu jazza Milesu Davisu i nosi naziv "St. Miles Infirmaray" parafrazirajući poznatu pjesmu "St. James Infirmary". Kako je rekao Petrović cjelokupna današnja jazz scena nalazi se u svojevrsnoj ubožnici u kojoj ju je svojom smrću ostavio legendarni trubać Miles Davis. Bila je to večer uzbudljivog jazza i dobrih vibracija. Izuzetno raspoložen za svirku, što je rezultiralo nekim njegovim lijepim improvizacijama, Boško Petrović je u Boilersoma (Davor Križić - truba, Matija Dedić - klavir, Mladen Baraković - kontrabas i Krunoslav Levačić - bubnjevi) našao dostojne suradnike. Izvedbama naslovne, te još tri skladbe s albuma: "Yeah Man!" Davora Križića, "Fin De Siecle" Boška Petrovića i "Milestones" Milesa Davisa, nadahnutim improvizacijama i izvrsnom komunikacijom oduševili su brojnu publiku. Petrović je svoju suradnju s ovim glazbenicima mlađe generacije duhovito nazvao pomirbenim ročištem jer toga je do sada nedostajalo. Inače poznati po svojoj beskompromisnosti i nepredvidljivosti Boilersi su ovaj put svirali "discipliranije" i prilagodljivije. No, to je potrajalo samo do drugog seta na kojem su ostali sami na pozornici. Bila je to prilika da ih ponovno čujemo u jednoj od njihovih neponovljivih kreacija punoj iznenađenja i humora.
Događaj je bio dovoljno atraktivan da okupi zagrebačku elitu glazbenog i kulturnog života. Znači li posjet ministra kulture i drugih uglednika jednom jazz koncertu samo dolazak na prijateljsko rođendansko slavlje ili se možda jazz glazbi pišu bolji dani. Vidjet ćemo.
Bila je to prilika za razgovor u kojem se Boško Petrović prisjetio svojih početaka, glazbene karijere, suradnja, raznih projekata i uspjeha. Govorio je o povijesnim događajima koji polako padaju u zaborav, a nisu sustavno zabilježeni u pisanom obliku, pa se neke od činjenica često iskrivljuju ili čak iščezavaju.
- Šezdeset i pet godina života je činjenica, a činjenica je isto tako da sam prije pedeset godina napravio svoj prvi sastav iako je to bilo amaterski što se tiče same glazbe i kolega koji su tada sa mnom svirali. Taj sekstet koji sam osnovao u Škofjoj Loki, dok sam još svirao violinu, djelovao je na plesovima i zabavama u Loki i okolici. Violinu sam počeo učiti sa šest godina, a kasnije sam ju svirao u školskom orkestru. Slušajući radio počeo sam prepoznavati imena poput Charlija Parkera, Louisa Armstronga, Stana Getza... Strašno sam želio svirati tenor saksofon na način Bena Webstera ili Colemana Hawkinsa. Tražio sam roditelje da mi kupe tenor saksofon, ali nismo bili u mogućnosti, ali su majka i otac nekako uspjeli nabaviti jednu malu Hohnerovu harmoniku što je ipak bilo korak bliže jazzu. Upoznao sam imena Arta van Dammea i Matta Mathewsa, američkih harmonikaša koji su svirali jazz. Godine 1954. nakon mature vratio sam se u Zagreb gdje sam upisao fakultet. Već te prve godine zapazila su me dva glazbenika koji su mi puno pomogli u prvom periodu, Mihajlo Schwarz i Radan Bosner. Schwarz koji je po mojem mišljenju u to vrijeme bio vodeći jazz pijanist, ne samo u Hrvatskoj, volio je moj talent i način razmišljanja u jazz glazbi, ali se formalno zgražao od zvuka harmonike. S druge strane Radan Bosner je "žrtvovao" taj čudnovati harmonikaški zvuk za ljubav mog talenta. Napravio je kvartet u kojem sam imao priliku svirati s njim, Krešimirom Remetom i Ivicom Geregom. Bosner i Schwarz su mi otkrili jako puno toga o harmoniji i razmišljanju prilikom improviziranja.
- Gdje ste svirali u to vrijeme?
- Negdje 1955. godine nas nekoliko mladih dobilo je ponudu da napravimo band i da nastupamo u Radio klubu. U bandu je bio klavirist Vlado Vuković, kontrabasist Mladen Kos, bubnjar Zlatko Peceli, klarinetist Braco Kramarić, pjevač i saksofonist Drago Diklić i ja kao harmonikaš. Ubrzo je taj band i taj plesnjak postao popularan među mladima tako da se subotom i nedjeljom praktično nije moglo ući unutra. Mladi i entuzijasti kakvi smo bili, išli smo preko tjedna po kinima, skidali najnovije šlagere koje smo čuli u američkim i europskim filmovima.
- Kada ste osnovali svoj prvi sastav?
- Svirajući preko ljeta na morskim angažmanima, a studirajći i svirajući preko jeseni i zime u Zagrebu, upoznao sam mnoge zagrebačke glazbenike. Mislili smo na isti način, željeli smo istu stvar. Godine 1959. klavirist Zlatko Kružić, basist Zdravko Šatrak, bubnjar Ivica Gereg i ja kao leader napravili smo kvartet Boška Petrovića. U međuvremenu je pristupio kontrabasist Krešimir Remeta i u toj postavi smo nastupili na Reviji zagrebačkog jazza u Glazbenom zavodu. Prigrlili su nas mladi, bili smo njihov izbor. Branili smo boje mlade generacije. To nas je držalo, tjeralo da radimo i nastupamo čim više.
- Kako je došlo do povijesnog koncerta u Gaveli?
- Imao sam širok krug poznanstava baš u tim umjetničkim krugovima glumaca, režisera, slikara. Sastajali smo se u Klubu Dramskog u Frankopaskoj ulici. Tako mi je Dramsko dalo dvoranu. Napravili smo koncert koji je bio krcat i na kojem smo prema mišljenju kritike imali lijep uspjeh. Bio je to početak 1960. godine. Poslije tog koncerta na moj prijedlog uzeli smo ime Zagrebački jazz kvartet i iste godine pod tim imenom nastupili na prvom jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu. Tijekom sezone imali smo dva koncerta u Zagrebu, početkom i krajem godine, s novim programima. Prije jesenskog koncerta iz sastava su izašli Remeta i Gereg, a došli su Prohaska i Glojnarić. Već na Bledu primjetili su nas u to vrijeme možda najznačajnji europski jazz manageri Horst Lippmann i Fritz Rau iz Frankfurta, a također i vodeći europski jazz kritičar Joachim Berendt. Potpisali smo s Lippmann & Rau agenturom, a oni su nas opremili sa, za ono vrijeme nečuvenim stvarima. Imali smo naš booklet, knjigu s našim fotografijama, s našom biografijom, dva puta godišnje organizirali su nam europske turneje po mjesec dana, po tridesetak koncerata. Snimili smo ploču za Philips/Fontana. Prije toga u Zagrebu smo, prilikom jednog gostovanja Buck Claytona i "Big" Joe Turnera, 1964. ili '65. godine, snimili za istog izdavača ploču koja je po Melody Makeru bila ploča mjeseca. Buck Clayton u svojoj autobiografiji piše da je najmanje što je očekivao u Jugoslaviji onog vremena, bilo da naiđe band s američkim feelingom za jazz. Zagrebački jazz kvartet vrlo je brzo stekao reputaciju u svijetu jazza, u Europi, ali i u Americi. Bili smo pozivani na mnoge festivale, imali smo turneje, počeli smo svirati s velikim svjetskim imenima. U Nürnbergu bi obično bili ritam sekcija festivala za jam sessione. Svi amerikanci bi poslije koncerata dolazili u jazz klub gdje smo mi bili na bini. Ušli smo u svijet velikih dječaka jazza, pisalo se o nama i sve je izgledalo jako lijepo dok Glojnarić nije dobio poziv da na godinu dana pređe u Berlin i zauzme mj bubnjara u velikom orkestru u Berlinu umjesto Joea Harrisa. Lippmann i Rau su nam predlagali da pređemo u Njemačku jer smo uvijek imali problema s vizama. Mnoge turneje i festivali su nam propali jer smo morali tražiti putovnicu i čekati dva mjeseca odgovor - da ili ne. Predlagali su nam da budemo ritam sekcija velikog orkestra u Kölnu koji je radio po principu da je dva tjedna mjesečno orkestar bio zajeno na probama i snimanjima, a dva tjedna su glazbenici bili slobodni da mogu obavljati svoje poslove. No, Miljenka Prohaske je bio vezan za Zagreb dirigentskim položajem u Big Bandu. Predlagali su nam da dovedu Jimmyja Woodea koji je u to vrijeme došao iz orkestra Duke Ellingtona iz Amerike u Europu. No, odlučili smo - ili svi ili nitko i tako smo ostali.
- Kako to da je prve ploče Zagrebačkog jazz kvareta objavio PGP RTB, a ne Jugoton?
- Jugoton nije imao interesa. Ploča je snimljena ovdje u Zagrebu u dvorani Istra iznad današnjeg B.P. Cluba. Prilikom gostovanja orkestra Quincyja Jonesa u Zagrebu svirali smo nekoliko jam sessiona s njima i dogovorili zajedničko snimanje. Opet sam to ponudio Jugotonu i opet dobio negativni odgovor. U očajanju sam nazvao RTB u Beogradu. Rekli su: "Kako ne". Quincy je iz Zagreba išao u Beograd. "Dođite s njima i snimite. Mi ćemo sve platiti." Ploča se zvala "Meeting In The Studio", a s nama su svirali Jerome Richardson, Julius Watkins, Joe Harris i Buddy Catlett. Istovremeno, već na prvom jazz festivalu na Bledu, paralelno sa Zagrebačkim jazz kvartetom nastupio sam u triju s Damirom Dičićem i Zdravkom Šatrakom.
Glojnarić i ja smo kasnije reorganizirali Zagrebački jazz kvartet u Zagrebački jazz kvintet. Prve godine su to bili, uz Prohasku, Glojnarića i mene, Ladislav Fidri i Ozren Depolo, a druge godine je kao gost umjesto Lacija po festivalima i koncertima nastupao Art Farmer.
- Tijekom sedamdesetih godina više ste surađivali s mlađim glazbenicima koji su došli iz rock okružja nego s jazzistima.
- Došlo vrijeme za promjenu. Uzeo sam mlađe glazbenike i otišao u jedan, kako su rekli moji kolege, generacijski ludi, preriskantan projekt. Bio je to B.P Convention, u prvoj postavi s bas gitaristom Bertom Krasničijem, bubnjarem Ratkom Divjakom, klaviristom i flautistom Branislavom Živkovićem i gitaristom Vedranom Božićem. Bilo je to doba mode takozvanog jazz-rocka, pa je taj zvuk koji sam s njima mogao dobiti bio vrlo popularan. Morao sam se odreći be bopa i ostalih težih i kompliciranijih, ozbiljnijih programa. Pisao sam jednostavnije ritmičke stvari. Punili smo Kulušić kao prvi jazz klub u Zagrebu koji je jednom tjednom imao na programu jazz.
- Taj trend se nastavio i u drugim klubovima poput Lapidarija, a uskoro su kao gosti počeli dolaziti i starni glazbenici.
- U Kulušiću je prodano po sedamsto ulaznica svakog utorka. Slično je kasnije bilo s Lapidarijem što je omogučilo da iz Münchena, Graza, Milana ili Beča dovedemo nekog tko je bio na turneji ili je tamo živio. Bila je to plejada sjajnih glazbenika poput Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Duška Gojkovića, Alberta Mangelsdorffa, Giannija Bassoa, Aladara Pegea i drugih. Sredinom sedamdesetih godina B.P. Convention je imao četiri stalne svirke u punim klubovima - Kulušić, SKUC i dva dana Lapidarij. U to vrijeme smo išli na puno festivala i turneja, radili smo dvadesetak koncerata godišnje u režiji tadašnje Muzičke omladine.
Boško Petrović je pisao glazbu za film, televiziju, teatar, bio je jedan od prvih koji je počeo pisati jinglove za televiziju, vodio sam televizijske serije, jazz serije na radiju... Danas vodi međunarodni sastav B.P. Club Al Stars, organizira koncerte najvećih jazz zvijezda u B.P. Clubu, a pokrenuo je i izdavačku tvrtku Jazzette koja je do sada objavila pedesetak albuma. Tijekom pedeset godina glazbenog djelovanja bio je ambasador našeg jazza u svijetu i ambasador svjetskog jazza u Hrvatskoj. No, čak i nakon toliko godina profesionalnog i "profesionalnog" rada ovaj posao i danas radi sa zanosom i osobitim šarmom uz svoj poznati - mnjauc, mnjauc.
(Preuzeto iz Zareza od 2. ožujka 2000.)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja