Matija Dedić

Razgovor s Matijom Dedićem

Datum objave:
15.12.1999.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Matijom Dedićem

Poznati jazz klavirist i jedan od naših najzaposlenijih glazbenika Matija Dedić rođen je 2. ožujka 1973. godine u Zagrebu. Godine 1990. završio je srednju muzičku školu Vatroslav Lisinski, a u Centru za kulturu i umjetnost maturirao je 1991. godine. Školovanje je nastavio na Visokoj glazbenoj školi u Grazu na odjelu za jazz gdje je diplomirao 1997. godine. Surađuje s gotovo svim našim jazzistima, ali i drugim glazbenicima različitih stilova. Dobitnik je Porina za svoj album "Ostopussy", te skladbu "Picture's" s istog albuma. Porijeklom iz ugledne glazbene obitelji Matija je klavir počeo svirati još u djetinjstvu.
- Rano sam krenuo u muzičku školu. Prvi kontakt s klavirom bio je s četiri i pol godine, a prvi veći nastup sam imao s orkestrom u Glazbenom zavodu kad sam imao devet godina što je bilo dosta rano. Svirao sam sa Zagrebačkim komornim sastavom kojeg je tada vodio na žalost danas pokojni gospodin Jene Čifari. Izvodili smo Haydnov "Concertino u C-duru".
- Već u to vrijeme imao si i neke zapažene koncerte.
- Iste godine imao sam zapažen koncert u Šibenskom kazalištu u sklopu Šibenskog dječjeg festivala gdje smo izvodili isti repertoar. Tijekom trećeg, ne baš presporog, stavka nestalo je struje. Orkestar je prestao svirati, ali ja nisam i nekako u polumraku odsvirao sam koncert do kraja. Kad je završila skladba u kazalištu se pojavilo svjetlo. Od tada se o meni počela širiti neka fama.
- Kakvo si imao školovanje?
- Imao sam tvrdo školovanje koje nije bilo lako. Moram se zahvaliti gospođi Blaženki Zorić koja me naučila svemu, a prvenstveno slobodi. Ona je čvrsta i stroga žena s kojom u većini slučajeva nije bilo lako, ali nakon školovanja kod nje ništa drugo mi više u životu nije predstavljalo problem. S deset godina me htjela poslati u Rusiju. Zahvalan sam roditeljima što su me spasili da ne odem, jer u tom slučaju danas najvjerojatnije ne bi bilo jazza. Nakon moje mature rekla je da me ne vidi u klasici, već kao vođu jednog ansambla. Tada sam imao osamnaest godina i koliko god je tvrd klasični muzičar i pedagog, njezina izjava je tada bila vrlo zanimljiva. Osim ostalog što je prorekla obistinilo se i to. Nisam vođa ansambla, ali Matija Dedić Trio bi mogao biti to.
- Jesi li i ti u to vrijeme razmišljao na taj način ili si mislio da ćeš postati klasični klavirist?
- Uvijek sam težio nečemu svojem tako da sam tijekom školovanja imao problema s ljudima i pedagozima koji su na to gledali u zatvorenim okvirima. To je kulminiralo na prijemnim ispitima u Ljubljani i Zagrebu gdje sam srušen. Ali ne krivim ih jer je tada moja interpretacija Bacha i Mozarta bila nešto što je poslije potpuno otišlo u jazz. Nikad se nisam vidio kao klasičnog pijanistu.
- Kada i kako si krenuo u jazz vode?
- Kad sam bio u trećem razredu srednje škole, sa sedamnaest godina. Gabi je ta koja je bila jazzistica u našoj obitelji. Težio sam za nečim svojim, a bio sam očaran improvizacijom. U stanu sam pronašao neke ploče, a osobito me se dojmio "Köln Concert" koji nema veze s tradicijom i ni sa čim drugim. Ta ploča Keitha Jarreta me otvorila i nakon toga sam definitivno znao... Koliko god su u tom trenutku roditelji bili protiv toga, bio sam uvjeren da ću jednog dana krenuti tim vodama. Ostao sam još jednu godinu u Zagrebu, drugi put sam položio prijemni na Muzičkoj akademiji, ali sam vratio indeks otišao u Graz i tamo sam položio bez ikakvih problema.
- Što si svirao na prijemnom?
- Na prijemnom sam svirao "All The Things You Are", "My Romance" koji je bio transkripcija Billa Evansa s "Village Vanguarda", a svirao sam i blues "Billie's Bounce", ali tu su me prekinuli već nakon prvog korusa. Od starijih kolega sam čuo da je dobro kad te prekinu, jer to je znak da si već jednom nogom na školi.
- Kako to da si otišao upravo u Graz?
- Roditelji nisu bili za to. Bio im je šokantan moj odlazak, a sve se poklopilo i s početkom strašnih događanja koja su zadesila našu zemlju. Imao sam afinitete prema Kölnu i Roterdamu gdje su najjači fakulteti, ali u dogovoru s roditeljima, ali i zbog poznanstava koja su u Grazu puno veća nego u Kölnu i Roterdamu odlučio sam se za Graz, da budem barem na neki način bliže Zagrebu i roditeljima.
- Kakvi su bili prvi dojmovi?
- Bilo je vrlo teško. Imao sam veliku želju i volju za sviranjem, a nisam znao apsolutno ništa. Bio sam mlad i talentiran, znao sam toliko da prođem prijemni ispit, ali bio sam frustriran. To je trajalo skoro dvije, tri godine jer u Grazu se školuje puno pijanista iz cijele Europe i ja nisam mogao doći do izražaja. No, vježbao sam i dalje kao lud. To se zaista zvalo vježbanje. Potpuno sam se posvetio tome. Graz je zahvalna sredina. To je mali grad u kojem ne možeš imati veliki high-life. Potpuno sam se posvetio vježbanju i dvije, tri godine sam izdržao vježbati sedam, osam sati dnevno. Na žalost treba i više, ali napravio sam dobar dio i probio temelje upravo u te dvije, tri godine. Tijekom studiranja počeo sam nastupati. U Hrvatskoj su se tada već dogodili Boilersi i već sam tada jednom nogom bio u Zagrebu.
- Uvriježeno je mišljenje, osobito velikih glazbenika, da školovanje na školi za jazz, koliko god daje dobre osnove, toliko i sputava kreativnost. Jesi li i ti osjećao tu sputanost?
- Dobro govoriš, ali ne znam kako bi se kreativnost mogla učiti. Pretpostavljam da je to osobna stvar. Ono što je bitno u Grazu, osobito za klavir... Harald Neuwirth me je naučio zanat. To je sve što sam očekivao od njega. Nitko ne može očekivati da će ih itko naučiti personality ako nemaju srce. Teško da se onda uopće mogu baviti glazbom. Masa ljudi koje sam i ja, posredno ili neposredno, doveo u Graz razočarani akademijom vratili su se u Zagreb. Ne znam što su očekivali. To je ustanova koja te uči teoriji i savladavanju instrumenta, a sve drugo je na tebi. Sviđa mi se što Neuwirth na mene nikad nije imao nikakav stilski utjecaj. Mislim da je to bilo vrlo pošteno od njega.
- Na takve škole često dolaze svjetski poznati glazbenici koji održavaju seminare i koncerte. Je li tako bilo i u Grazu?
- Znao sam puno studenata iz Graza i čuo puno prića o gostovanjima glazbenika. Četiri dana nakon mog prijemnog ispita, na školu je na pet dana došao Wynton Marsalis. Nisam mogao vjerovati da je to istina i da sam prvi put na dva metra vidio takvog glazbenika i proveo pet dana s njim, slušao ga, držao njegovu trubu. To je bio samo početak. To je išlo dalje i dalje. Svaka dva do tri tjedna dođe glazbenik koji je sigurno u top trideset u Americi. S njim imaš ili individualnu nastavu ili big band, s njime piješ kavu u kafiću, na večer ga slušaš na koncertu. To je jedan cjelodnevni paket koji možeš proći s Wyntonom Marsalisom. Uz svo dužno poštovanje našoj sredini, u Zagrebu to ipak ne mogu. To je jedna od bitnih stvari koja me odvela u Graz.
- Što si naučio od Wyntona?
- Najbitnija mi je bila njegova poduka komunikacije među glazbenicima. Pitanje i odgovor u kvartetu. Htio sam izaći svirati, ali bilo me je strah. Mislio sam: "Napravi sad to, makar sjedni za klavir", ali vidio sam da to nema smisla. Tako s Wyntonom nisam uspio odsvirati taj session. Ali princip djelovanja u kvartetu je iskustvo koje je bilo nevjerojatno. Nešto od toga sam kasnije prenio i na Boilerse tako da smo mi vrlo brzo počeli dobro funkcionirati.
- Koji su klaviristi dolazili na školu u Graz?
- Bilo je strašnih klavirista: McCoy (Tyner, op. p.), Randy Weston, John Lewis, Bobo Stenson, Mulgrew Miller. Najdraži mi je bio seminar s klaviristom za kojeg me ljudi pitaju: "Tko je to?". Gospodin Hal Galper koji je za mene klavirist par excellence. S njime sam bio četiri dana i od njega naučio najviše. Došao je kad sam bio na trećoj godini akademije i smatrao da već nešto znam o teoriji. Ali, kad je on došao svi smo shvatili da ne znamo ništa. Hal Galper je bio važan jer je demonstrirao što znači petlja u improvizaciji. On najčešće nije tehnički čist, ali je prikazao takvu vrstu improvizacije koju do tada nisam vidio. Od tada sam se definitivno "zaljubio" u Hala Galpera i danas imam dvadesetak CD-ova Phil Woods Quinteta koji mi je u to vrijeme bio najdraži band. Tijekom studiranja i kasnije, budući da se time ozbiljno bavim, čuo sam stotine i stotine klavirista, ali on i dan danas ostaje. Kupio sam sve što je objavio. Hal Galper je jedinka za sebe. Čim je rekao da nema managera sve mi je bilo jasno. On je samostalac. Priznat je kao pedagog. Predaje na Berkleeju, između ostalog i big band. To je radio i u Grazu. Predaje na sedamnaest, osamnaest akademija na svijetu, od Novog Zelanda do Danske. Poznatiji je kao pedagog, a kao svirača ljudi ga znaju više s kraja šezdesetih godina. Kao mladić, nakon završenog studija počeo je svirati s Chetom Bakerom, pa s Adderleyem (Cannonball, op.p.). Adderley, Chat Baker, Sam Rivers. Imao je veliku pauzu do sastava s Michaelom Breckerom, a kasnije je svirao s kvintetom Phila Woodsa. Poslije toga više nisam čuo za Hala, ali to je ljubav koja ostaje.
- Za razliku od Wyntona koji je mega zvijezda u jazz razmjerima, Hal Galper koji je također vrhunski glazbenik nikad nije bio toliko popularan. Najčešće zahvaljujući velikim izdavačima koji ulažu ogromne novce u promidžbu neki glazbenici postižu iznimnu popularnost dok neki drugi jednake ili veće kvalitete ostaju na marginama. Jesi li tako i kod nas?
- Definitivno. Ali uvijek ispadne da pravi ljudi s obzirom na svoje kvalitete nisu toliko uspješni u managementu ili nemaju ljude koji stoje iza njih. U Americi je to tako. Radi se samo o tome tko će dati koliko novaca ili kojoj frakciji pripada i to nije tajna.
- Osim susreta s glazbenicima i vrhunskih koncerata studentima u Grazu je na raspolaganju velika biblioteka, fonoteka i videoteka, sve ono o čemu mladi jazzisti u Zagrebu mogu samo sanjati.
- To je stara priča. Očito da na našoj glazbenoj akademiji postoji struja koja godinama stoji protiv toga, jer ako Boško (Petrović, op.p.) i Miljenko (Prohaska, op.p.) to nisu uspjeli sumnjam da čemo mi novi, Saša (Nestorović, op.p.), Davor (Križić, op.p.) ili ja kao mlađi od njih, nešto postići. Ali to je jedna druga tema. Očito je da je to na žalost već toliko ukorijenjeno da se teško može mijenjati. Što se tiče Graza, tamo je videoteka s dvije, tri tisuće video kaseta, deset tisuća CD-ova, pedeset tisuća ploća, kao i biblioteka. Svaki student ima ključ od akademije. Tamo možeš biti od osam u jutro do deset na večer. U svakoj sobi je koncertni klavir. Na večer su koncerti. Ako si cijeli dan na školi putem nastave možeš svirati dvanaest sati dnevno, kao i na večer, ako nema koncerta. U Grazu osim Royal Gardena nema zvaničnih klubova, ali ima deset, petnaest kafića koji se transformiraju u mini jazz klub. Iako Graz ima dvjesto pedeset tisuća stanovnika tamo je kompletna cirkulacija jazz glazbenika. Budući da na akademiji ima petsto studenata, u tako malom gradu, Graz odiše jazzom. Cijeli dan si s tim ljudima, s njima ručaš, večeraš, razgovaraš o jazzu. Program jazza je kompletan i može potrajati od osam u jutro do deset na večer da ne trepneš.
- Primjer je ljetni jazz festival koji Erich Kleinschuster organizira u Grazu, na otvorenom tijekom cijelog ljeta svakog vikenda, a ulaz je besplatan.
- Tu je akademija koja je iza Kölna i Roterdama treća u Europi, a zemlja stoji iza toga. Kleinschuster je od grada dobio pet milijuna šilinga za organizaciju tog festivala, što je velik novac kad razgovaramo o jazzu i omogučeno mu je da ima besplatne koncerte. Velik posao napravio je i moj bivši šef Miklin (Karlheinz, op.p.). Treba dovesti Wyntona Marsalisa na četiri dana u Graz. To nije naivno. Za petnaest dana opet nekoga dovesti. Treba kupiti sedam, osam Steinwey klavira za jazz akademiju. Do toga se drži, ali to na neki način vraća novac. Uz sve to Hrvati su oslobođeni školarine u Austriji. Čovjek ne može zamisliti ništa bolje.
- U isto vrijeme je u Grazu studirao i gitarist Darko Jurković Charlie.
- Charlie je došao dvije godine prije mene. Poslije smo se poklopili po nekim predmetima i svirali zajedno ansamble baš kod Miklina. Ali stalno smo nešto svirali po školi. Imali smo band. Charlie je živio preko puta škole. Preko dana smo kod njega slušali glazbu, a na večer bi otišli kod mene ili na neki koncert. Charlie mi je kao brat. Svaki put kada ga vidim prva asocijacija je Graz. On mi je jedan od dražih ljudi u životu jer smo tamo prošli teške trenutke. Živjeti u Grazu nije lako. Ipak si, gdje god dođeš, stranac. S Charlijem sam prošao najnevjerojatnije trenutke. Zajedno smo prošli glazbena iskustva, slušali smo iste ploče tako da se razumijemo u svakom segmentu i na kraju smo to okrunili CD-om koji je objavljen prije nekoliko mjeseci (Darko Jurković - My Contribution, op.p.).
- Mnogi glazbenici koji završe školovanje u inozemstvu ostanu tamo zbog boljih uvjeta, većih mogućnosti za prosperitet, mogućnosti suradnje s poznatim glazbenicima, lakšom organizacijom... Postoji mnogo elemenata koji bi mogli prevagnuti u odluci da se ostane vani. Ti si se vratio.
- Dva su razloga što sam se vratio. Najbitnije je što sam morao odslužiti vojni rok. No i tako bi se vratio...
- Suradnja sa zagrebačkim glazbenicima počela je još dok si bio u Grazu.
- Suradnja je počela 1994. godine kada su nastali Boilersi. Tada sam bio na trećoj godini studija u Grazu. Vratio bi se u svakom slučaju jer Graz nije sredina za ostajanje. Tamo ne možeš napraviti connection. To je mala sredina od dvjesto pedeset tisuća ljudi. Iluzorno je očekivati da će te tamo uočiti Michael Brecker i da ćeš isti dan skinuti njegovog klavirista i krenuti svirati s njime. Bilo je daleko boljih pijanista od mene poput Emila Spanyija i još par ljudi. Zato je Emil otišao u Pariz. Svi iz Graza idu dalje. Roterdam i Köln su bitni kao velike scene, veliki gradovi kojima cirkuliraju Amerikanci i veliki, veliki broj profesionalnih glazbenika. U Grazu cirkulira veliki broj studenata, ali ne toliko kvalitetnih, profesionalnih glazbenika. Graz je jedna hermetički zatvorena sredina u kojoj definitivno ne treba ostati.
- Jesu li Boilersi bila prva suradnja s glazbenicima u Zagrebu?
- Prije je postojala suradnja putem koje je došlo do Boilersa. Veljače 1994. godine imao sam koncert s mojim dragim prijateljem, saksofonistom kojeg cijenim, Markom Križanom. S njim sam napravio više Bobo Stenson/Charles Lloyd repertoar. Koncert smo održali u ITD-u. Na tom koncertu je bio gospodin Miro Križić koji je napisao lijepe kritike. No, to nije bilo toliko bitno kao to što je isti čas nazvao Davora, Krunu (Levačić, op.p.) i Mladena (Baraković, op.p.) koji su čuli da sam ja u Grazu i rekao im da dosta dobro napredujem. Oni su imali uvid u to što radim. Tada je bio rat, nije bilo nikakvih sessiona osim u klubu HDLUZ. Prilikom mog slijedećeg dolaska u Zagreb, u svibnju ili lipnju održavao se festival koji je u MM-u organizirao Nenad Jura Vrandečić. Na kraju je bio veliki jam session. Svirali su Saša i Kruno i mene su gurnuli - sad moraš svirati. Već kao dijete pumpali su me s pričama da su Saša i Kruno užasno zeznuti tipovi tako da me je bilo strah jer tada nisam svirao osobito. Odsvirao sam nešto, kako je da je. Bila je to jedna Jarrettova skladba. Nakon toga mi je prišao Kruno i rekao: "Mislim da ćemo nas dvojica ubuduće surađivati." Godine 1994. na jesenskom Zagreb Jazz Fairu po prvi put u B.P. Clubu kod Boška svirali smo s talijanskim saksofonistom Nicolom Fazzinnijem. Kruno je tada još bio u Njemačkoj tako da smo svirali pokojni Jurica (Ugrinović, op.p.), basist Jura, Nicola Fazzinni, Davor i ja. Prvi nastup Boilersa bio je veljače 1995. godine u Gjuri II na festivalu organiziranom povodom 500. emisije Jazz štanda Radija 101.
- U tom sastavu se od samog početka osjećalo nešto posebno, novi pristup, izuzetna komunikacija, interakcija i spontanost. Takav pristup nastavili ste razvijati i kroz druge sastave, ali počelo je s Boilersima.
- Dosta toga počelo je s Boilersima. Ako gledamo uzlet jazza koji se zadnjih godina dogodio kod nas, mislim da je to počelo s Boilersima i Zagreb Jazz Portraitom, sastavima koji su nastali u to vrijeme. Za Boilerse je bitno da smo to prihvatili kao igru i spontanost i definitivno stvaranje glazbe koje je izvan svih okvira. To nam i dan danas zamjeraju i uvijek će nam zamjerati. OK. Ne poričem da i mi nekad odemo u neke krajnosti. No, bitno je to da nemamo pritisak tradicije koju cijenimo, jer ipak smo svi to slušali, netko više, netko manje. Davor i Kruno sigurno više od mene. Mi to cijenimo, da nas netko ne bi krivo shvatio, ali smo pokušali napraviti sintezu svega toga zajedno. Energija koja se osjeća dolazi zbog toga jer smo i privatno jako dobro vezani, a i na stageu se dobro razumijemo. Kruno je definitivno motor svega toga. Bez njega bi bilo jako teško. Kruno je tu broj 1 koji je i mene povukao u tu vrstu sviranja. Zahvalan sam što sam u životu sreo Krunu Levačića. To je najbitnije što mi se dogodilo u životu, a pogotovo u našoj zemlji. Mladen je zahvalan suradnik, a Davor ima nevjerojatnu kreativnost. Kod nas je bitno da se cijelo vrijeme slušamo. Nema gledanja u pod. Sviramo kao da igramo košarku. To je konstantna napetost kao kod dodavanja lopte. Ta lopta kruži između nas četvero. Netko ju baci, nije bitno tko prvi, a drugi ju vrati. Boilersi funkcioniraju na velikoj ritmičnosti i to je najbitnije
- Razmišljaš li u trenutku Kruninog neočekivanog poteza, što se događa često, o tome kako ćeš odgovoriti ili reakcija dolazi spontano?
- Nekad vrijeme vrlo brzo prođe pa si nesretan jer nisi mogao na to odgovoriti. Najsretniji si kad uspiješ odgovoriti, a najveća je sreća kad uspijemo odgovoriti kolektivno. Ljudi to osjećaju i sviđa im se što se zaista veselimo tome što radimo i nemamo smrknute face. To je jedino čime se bavimo u životu i držimo do toga. Zahvalni smo što imamo talent.
- Često se događa da glazbenici zaokruže jednu cjelinu i osjećaju da moraju ići dalje, ali ono što su ostvarili ne uspiju zabilježiti na nosač zvuka i to padne u zaborav. Vi ste svoj drugi period zabilježili na drugom CD-u i možete se posvetiti novim idejama. Hoće li se glazba Boilersa sada mijenjati?
- Dolazi nova faza koja neće biti najdraža istinskim ljubiteljima jazza. Želimo se razvijati prvenstveno kao institucija. Vjerovali ili ne slijedeći CD Boilersa će biti s estradnim pjevačima. Bit će to skup ljudi za koje znamo da mogu napraviti nešto dobro iz područja jazza, funka ili gospela. Tu će biti Divasice. O njihovom gospelu ne moramo pričati. Massimo zna kompletan CD Johnnyja Hartmana i Johna Coltranea napamet. Gabi će sigurno otpjevati "Intimu" ili bilo koju drugu stvar. Tamara će sigurno otpjevati neki funk. Čuli smo da Gibonni zna otpjevati neke standarde, no to bi još trebali čuti. Neću sada nabrajati sve goste, neka budu iznenađenja. Probat ćemo se raširiti kao institucija, jer koliko god smo očekivali i imamo još strpljenja, jednog dana ćemo otići i dalje, ali i zbog sebe i zbog tržišta moramo uči u malo komercijalnije izdanje. Mislim da je to neminovno kad govorimo o glazbi kod nas. To nema veze s vanjskim tržištem. Mi smo jazz band i to se zna, ali što se tiče Hrvatske to na žalost mora biti tako.
- Kakva su tvoja jazz iskustva s putovanja u Ameriku?
- Godine 1993. kad sam prvi put otišao imao sam 20 godina. U Los Angelesu živi moja polusestra Sandra. Tada, kao i 1995. godine otišao sam tamo turistički. Iako nije strastveni ljubitelj jazza morala je udovoljiti mojim željama te je, osim razgledavanja prirode, moj drugi dio boravka u Americi proveden u jazz klubovima. Nije New York, ali nakon njega je drugi jazz grad u Americi što znači i u svijetu. Do tada sam čuo dosta koncerata i u Grazu i kod Boška, a uhvatio sam i zadnje jazz festivale u dvorani Istra. Izbezumio sam se jer sam uživo mogao slušati Danila Pereza i njegov kvartet. Danilo je bio do mene kao ti sada, niti metar. Prvi put u životu dogodilo mi se da sam osim slušanja, vizuelnog dojma i energetskih stvari, gledao ruku jednog vrsnog, top američkog svirača. Prvi put sam vidio što on prima u lijevoj ruci, što prima u desnoj ruci. Čuo sam prije toga u Grazu milijune koncerata, ali najčešće iz "dvadeset i devetog" reda i doživljavao sam to na jedan drugi način. Ovo je bilo veliko iskustvo, najveći spirit koji sam doživio. Točno sam mogao vidjeti što on svira na klaviru. U Santa Monici sam u istoj situaciji čuo meni vjerojatno i dan danas najdraži kvartet. To je Branford Marsalis Quartet s mojim, uz Jarretta i Rubalcabu, najvećim uzorom, nažalost pokojnim Kennyjem Kirklandom. Čuo sam Lestera Bowiea, Betty Carter, desetak, petnaest koncerata, ali što je bilo najbitnije sve u klubovima i sve na metar i pol. Proveo sam cijelu noć s Freddiem Hubbardom koji je došao tek drugi dan. Prvi dan se nije pojavio na svirci. To putovanje u Ameriku s dvadeset godina bilo je za mene šok. Godinu dana sam bio samo u tom filmu.
- Jesi li svirao?
- Nisam. Jedanput sam sjeo za klavir u Hollywoodu na jednom after-partyju i tamo sam malo sviruckao i bio sam na probama nekog fusion banda. Ništa posebno, ali bio sam u kontaktu s američkim glazbenicima te kategorije i nešto sam svirao.
- Spomenuo si pjevačicu Betty Carter čiji bi slobodan, kreativan pristup mogli usporediti s pristupom Tamare Obrovac u našim okvirima.
- Definitivno.
- Možeš li usporediti ta dva koncepta?
- Zajednička im je sloboda. Betty sam sa svojim trijom čuo u Grazu godinu dana prije Amerike. Bili su to mladi ljudi koji su tek došli u njezinu organizaciju. Poznato je da je Betty Carter odgajala ritam sekcije, osobito klaviriste. Benny Green, koji je čovjek mlade generacije, stasao je u njezinom sastavu. Ljudi koji su prošli kroz Jazz Messengerse ili sastav Betty Carter uspijevali su. To nije čudno jer moraš imati zavidnu kvalitetu da bi s njima svirao. Pjevačice su uvijek diskutabilne, ne volim previše raditi s njima i mogao bih mnogo toga reći protiv njih, ali koncert Betty Carter bio je potpuno savršenstvo. To je sloboda, sloboda koju daje glazbenicima, strogoća kojom ih cijelo vrijeme kontrolira, ali uz dužno poštovanje tim glazbenicima koji tada sigurno nisu imali više od dvadeset, dvadeset i jednu godinu. Ako me netko pita što bi pjevačica trebala raditi u životu poslao bih ju na koncert Betty Carter. Uz međusobno poštovanje i slobodu to sve ukazuje na Tamarin put.
- Tamarina je interpretacija jedinstvena i slobodna. Kreativnost i spontanost ispoljavate i kroz njezin sastav u kojem sviraš od početka. Kako si se snašao u jednom tako zahtjevnom kontekstu?
- To je fenomenalno. Tamara je u meni otvorila istinsku emociju i dala prvu priliku da sviram ono što mi je najbliže. To se može vidjeti i po mojem CD-u "Octopusy". Bio je to demanti svima koji su govorili da sam ja samo brzina i rasturanje. Do tada sam uvijek bio samo u tim situacijama u kojima sam mogao samo rasturati. Boilersi koje obožavam, koji su moj matični band s kojim sam krenuo, su NBA band koji ruši sve pred sobom tako da sam i ja rušio sve pred sobom. S Tamarom sam imao priliku smiriti se i pokazati ono što najviše volim. Njen voodoo me potpuno otvorio. Raditi s njom je najveća uživancija. Tu je i Kruno bez kojeg ne mogu.
- Niti Tamara.
- Da niti mnogi drugi ne mogu bez Krune. Tu je i Žiga (Golob, op.p.) koji je također član naše velike obitelji. Tamarina ideja sinteze istarske glazbe i jazza je sigurno nova iako ono što mi sviramo iza, kao background nije ništa novo. Kruno, Žiga i ja kao ritam sekcija funkcionoramo kao neki John Taylor ili Bobo Stenson. Nikad nisam bio bez ideje. Kad nemam ideje povučem se i ne sviram. Ljudi nam često spočitavaju da smo previše jazzisti iza nje, da ne sviramo istarski. To nije zamišljeno kao folk ansambl. Tamara ima drugi band u kojem su Elvis (Stanić, op.p.) i Dario Marušić koji svira sopile. To je nešto potpuno drugo. Mislim da ono što Žiga, Kruno i ja pratimo, teško da možemo nešto bitnije, bolje i epohalnije u ovom ternutku izmisliti. Najbitnije u njezinom sastavu kao i kod Boilersa je da u bandu postoji maksimalna tolerancija i veselimo se i lošim i dobrim koncertima. Sutra je novi dan. Smrknutih faca nema nikad. Tako je i u Tamarinom sastavu. To su jedina dva banda s kojima želim raditi ovdje, jer najbitnija mi je ljudska i glazbena otvorenost. To sam uočio na žalost samo u ta dva sastava u Hrvatskoj.
- S Tamarom ste imali uspjeh na jednom natjecanju u Italiji.
-Bili smo na natjecanju u Milanu. Ove smo godine bili dva puta u Milanu, jednom u Goriciji, jednom u Bolonji i netko nas je negdje čuo i uvrstio na to međunarodno natjecanje. No od dvadeset i osam sastava bilo je dvadeset i sedam talijanskih i mi. Već naš ulazak u polufinale i "borbe" s Talijanima koje znam jer sam kao klinac bio na jednom natjecanju u Senigaliji, malom mjestu pokraj Ancone, bio je uspjeh. Znam što znači natjecati se, što znači back-stage natjecanja, a pogotovo znam kako to izgleda u Italiji, tako da je naš proboj u polufinale lijep uspjeh. Mjesec dana prije Smerallda došli smo u Milano na kvalifikacije. Bili smo jedini među Talijanima i čudno smo se osjećali. Nitko nam nije prišao, pružio ruku, na tonskoj probi ništa. Tamara je rekla: "Ljudi evo ga. Dovela sam vas u Milano. Tu je sve jasno. Shvatite to kao izlet, idemo na večeru, prespavat ćemo i bok." Bez zaista neke lažne skromnosti, već smo potpuno zaboravili na to kad jednog dana, mjesec dana nakon što smo bili u Milanu, stiže Tamari papir iz Milana da je od dvadeset i osam sastava ostalo osam. Bilo je to nevjerojatno. Tako smo se ponovno zaputili prema Milanu. Neke stvari čudno ispadnu u životu. Bili smo uvjereni da nemamo nikakve šanse, da su nas tamo pozvali iz tko zna koje samilosti. No, na kraju smo tamo "pojeli" šezdeset pet, sedamdeset posto talijanskih sastava. Dalje nismo mogli ići. Pobijedio je jedan talijanski trio. Čuli smo tog klavirista na tonskoj probi. Drugo mjesto osvojio je bras-kvintet koji je svirao Gershwinove kompozicije, ali izaranžirane i svirane iz nota. Mislim da bi to uvijek prepustio klasici, jer jazz definitivno smatram improvizacijom, glazbom tog trenutka. Malo nas je zaboljelo da drugu nagradu dobije netko tko gleda u papire i svira ono što vježba šest ili osamsto mjeseci prije toga. No, čovjek se mora pripremiti na svašta u životu. Bili smo na RAI Uno s čime se malo tko iz naše zemlje može pohvaliti. Prije mjesec dana pustili su jednu cijelu našu skladbu. Svi koji su se probegiju iste večeri imati i jednu veliku zvijezdu. Nakon nas te večeri u dvorani Smeralldo koja prima tisuću ljudi i smještena je u centru Milana svirao je Tom Harrell. Lijep izlet. Biti s Tomom Harrellom u istoj garderobi i na stageu vrlo je lijepo. U tom trenutku nije bilo bitno koji smo niti što smo. Tamaru je to malo štrecnulo u toj sekundi, ali već za deset minuta naručili smo pića i shvatili da je prekrasno što smo se tamo našli. Nagrade će doći ili neće.
- Trio Matije Dedića je nastavak suradnje s Tamarom Obrovac. Kako je došlo do ideje da s trijom koji nju prati prezentiraš svoje ideje?
- Prvo, bez velikog ega, svaki pijanist mora imati svoj trio i snimiti jedan, dva ili dvjesto CD-ova. Drugo, ideja je nastala kroz suradnju s Tamarom. Naša glazba je kao minus one - band, bez Tamare, bez solista. Snimili smo moj CD četiri, pet mjeseci nakon što smo snimili njezin. Dugo, dugo sam pripremao taj repertoar zato jer se ježim svega u životu što sam već čuo. Imam mali problem u životu da mi se već svaka glazba čini ponovljena. Tih šest stvari sam radio godinu i pol dana jer nisam genije da mogu serijski proizvoditi skladbe. Ali s tih šest sam bio vrlo zadovoljan. CD je bio malo melankoličan. Bio sam sretan kako su Kruno i Žiga to napravili. Drugi CD je već snimljen. Izaći će 15. veljače i bit će malo drukčiji.
- U svojoj prvoj fazi svirao si oštrije, dok sada sviraš smirenije, meditativnije, pod snažnijim utjecajem europske glazbene tradicije.
- Sva moja stremljenja su europska. Ne mogu svirati kao Amerikanac. Garbarek je jednom rekao: "Blues nije moja tradicija." Tako i ja osjećam. Europljanin sam i bio bih nesretan da mi život prođe u imitiranju američkih svirača i pokušaju sviranja standarada na njihov način. Svi se moramo pomiriti s time da je to nemoguće i to jednog dana može biti frustrirajuće. Okrenuo sam se Europi što je meni bliže i nečemu za što sam svjestan da u tome mogu pružiti najviše. Uz dužno poštovanje Tamari i Boilersima, Trio je za mene formacija u kojoj sam najviše pružio.
- Je li na to utjecala tvoja klasična naobrazba ili si do tih ideja došao proučavajući glazbu u novije vrijeme?
- Počelo je s klasikom koju volim danas kao i tada. Iz razloga kreativnosti nisam se njome htio ozbiljno baviti. Klasikom sam se bavio jedanaest godina, a jazzom se za sada bavim deset godina. U mojim skladbama se vidi taj utjecaj. To mi je bilo bitno zbog glazbala i ruke i zbog toga sam presretan što sam se time bavio. Mnogi koji nisu prošli tu bazu imaju problema s time. Bez klasike se ne može. Može se jedino ako si rođeni crnac, rođeni pijanist, ali to je kod nas rjeđi slučaj. Skladbe su bazirane na klasici. Tražim formulu nove emocionalnosti. Zanima me romantizam. Zanima me i avangarda na neki način. Pokušao sam napraviti sintezu te dvije stvari. No, sada me ta faza prošla i vratio sam se, neću reći američkom izrazu, ali definitivno drukčijem. Nije više melankolija i mračna Europa. Pojavilo se malo više svjetla i malo više groovea na drugom CD-u. Možda se u ovom slućaju ljudi iznenade.
- U svakom od ta tri sastava predstavljaš se u posve drugom stilu. Tri različite strane Matije Dedića.
- Boilersi imaju žestok koncept, što volim iako su mi ljudi to osporavali. Kroz tu žestinu mogu prikazati takav pristup klaviru. No, s albumom "Abstract Lights" pojavile su se i balade u kojima ponovno sviram stilski bliže onome što radim s Tamarom ili sa svojim trijom. Pojavila se neka sinteza u Boilersima.
- Koliko si ti utjecao na tu promjenu?
- Bez lažne skromnosti, uvijek sam težio tome iako u početku nisam imao uspjeha kod Boilersa u tome. Sad je to prihvaćeno. Tvrdio sam da mi kao Europljani možemo zazvučati više ECM-ovski. Mislim da sam doprinjeo tome i da su Boilersi s Davorovom baladom "Vesna" i Shorterovom "Infant Eyes" dobili jednu novu dimenziju. To je bitno i zbog toga da nam uvijek ne spočitavaju da smo band koji samo lomi. Bez dvojbe držim da su jednako kvalitetne naše brze, agresivne stvari kao i balade. Mislim da je to naš najveći plus na novom CD-u. Kod Tamare sviram ECM, Europu, klasičnu glazbu, a moj trio je spoj svega toga. To nije čudno jer to je moj koncept, moja glazba, prvi i jedini sastav koji vodim samostalno. Ovisi od stvari do stvari. Za sada s trijom nemamo veliki repertoar, petnaest, dvadeset stvari. Tamo se može čuti od "Green Dolphin Streeta", malo Boilersa, u mojim stvarima Tamaru. U triju sam napravio najveći spektar.
- Iako svira drukčiju glazbu, na sličan način glazbeno razmišlja Renato Rožić. Poznaješ li njegovu glazbu?
- Kako ne. Renata jako cijenim. Ako je nešto novo tada je to ono što je napravio Renato. Neka me ne shvate krivo, ali kad Renato svira u klubu rezerviram stol i pažljivo slušam koncert. Svaki put iznova uživam. Oduševljen sam onime što on radi.
- Što misliš o njegovoj izvedbi Bacha na električnoj gitari?
- Meni je to fenomenalno. Želim mu sve najbolje jer mislim da je zaslužio da s time nešto napravi. To svakako nije naivan zahvat. To je dobro promišljeno i koncepcijski zanimljivo. Ovo što sam zadnji put čuo kod Boška je vrijedno slušanja svakog glazbenika. Oduševljen sam njime. Teško je jer je Renato daleko, ali jednog dana ćemo sigurno nešto snimiti zajedno, jer smo u nekim stvarima jako, jako blizu. Osobito što se tiče Europe i klasike.
- Iako vrlo mlad, uspio si izgraditi svoj prepoznatljiv stil. Tu konstataciju zasnivam i na osnovu reakcija onih slušatelja tvoje glazbe koji nisu vrsni poznavatelji jazza, ali s lakoćom prepoznaju tvoju izvedbu. Osjććaš li da si postignuo izvjesnu glazbenu zrelost?
- Ne mogu reći da sam postignuo zrelost. To će doći s godinama. Da živim u Americi teško bi se tamo izdvojio svojim stilom. Često sam čuo reakcije ljudi koji ne poznaju toliko glazbu da kažu: "Tako ti sviraš klavir." Pogode odmah. To sve češće čujem u zadnje vrijeme. To laska. Nešto sam napravio. Prepoznaju me kao nekakav mir, ECM-ovski solo ili po velikoj eksplozivnosti i energiji.
- Imaš osebujan pristup glazbalu.
- Od klasike mi je ostalo, a i Neuwirth me uputio na sound klavira što mnogi misle da nije bitno. Ali to je glavni personality svakog pijanista. Koliko god se to ljudima ne čini bitno to je jako bitno. To je prvi glazbeni impuls koji se može možda opisati frekvencijama, onime što dolazi do ljudskog uha. Možda imam čudniju ruku, sviram dosta u klasterima, koristim disonance, akordi su mi zatvoreniji, koristim reharmonizaciju prvenstveno iz klasike, a ne iz jazza i koristim nešto što se može nazivati trikovima, ali potječe iz literature Debussyja i Bartoka. To je sviranje klavira s dvije ruke. Danas je pojam toga Gonzalo Rubalcaba od kojega sam dosta toga naučio. Možemo to nazvati i paternima, a mogu biti i trikovi, ovisi kako ih tko izvede. Nazivaju to two-hands tehnikom. Perkusivno sviranje klavira koje može biti simetrično ili dijagonalno. Mogu ići prema gore, mogu svirati u mjestu ili ići prema dolje, kao stepenice. Bitno je hoćeš li to odsvirati kao pijanist s ljetne terase ili... Naravno ljudi će shvatiti razliku između toga i između druge opcije ako poznaju Bartoka, Šostakoviča, Rahmanjinova i ostale zahtijevnije pijaniste. To koristi Brad Mehldau i svi pijanisti koje volim i koji su danas najviše zastupljeni u svijetu i bave se tim stvarima: Jarrett, Corea, Hancock. Svi su oni odgajani na klasici.
- Klaviristi koje si spomenuo, ali i drugi velikani jazza poput Jamesa Newtona, Wyntona Marsalisa i Paquitoa D'Rivere aktivni su i zapaženi i na polju klasične glazbe. Razmišljaš li o paralelnom sviranju ta dva glazbena idioma?
- Za to nisam spreman jer moj život je išao potpuno drugim putem od Coreanog, Jarrettovog i ostalih koji su paralelno vježbali klasiku dalje i dalje. Od 1991. godine, uz svu ljubav i tri godine obavezne klasike u Grazu, ipak sam aktivno, na pravi način, kako to treba raditi, prestao vježbati klasiku. Sada bi mi trebalo jako puno da se vratim u pravu formu, a i kad sam ju svirao nisam bio neki svemirski klavirist. To me više toliko ne zanima. Više me zanima održati ljubav prema klasici i raditi u sklopu svog trija glazbu kakvu radi klavirist Brad Mehldau kojeg sam ranije, ne znam i sam kako, zaboravio spomenuti. Preporučio bih ljudima da nabave njegov CD. Neka vide svi koji smatraju da je Gershwin jedini spojio klasiku i jazz. Neka poslušaju Brada Mehldaua i neka još jednom razmisle što je spoj jazza i klasike. Sada na kraju milenijuma zaista je teško napraviti novu glazbu, a to je taj čovjek koji ima dvadeset i devet, trideset godina napravio. Za njega stavljam ruku u vatru.
- Mehldau je nedugo objavio odličan solo album, a i mnogi drugi klaviristi s vremena na vrijeme naprave solo projekt. Planiraš li češće nastupati solo?
- Solo je jedna stvar o kojoj jako razmišljam. Ne želim plašiti ljude, osobito suradnike, ali neizbježan je period u mojem životu u kojem ću se još više posvetiti tome. To je oblik bavljenja glazbom s kojim sam počeo i s kojim sam se bavio deset godina - klavir i ja. S te strane imam jedno iskustvo tako da se mogu toga primiti. S dvadeset godina sam počeo svirati manje jazz solo nastupe u Maloj dvorani Lisinski u sklopu koncerta s Boškom i Alvinom Queenom. Nastupao sam u Zagrebu, Šibeniku i u nekim drugim gradovima, no ljudi to nisu toliko pratili i nisu znali da se s time bavim. Za sada najveća počast koja mi se desila u okvirima naše zemlje bio je poziv Koncertne direkcije da nastupim u Dubrovniku. Ove godine sam bio jedini klavirist koji je nastupio u Kneževom dvoru u Dubrovniku gdje sam održao dvosatni recital. To je lijepo za nekoga tko je izvan klasike. Znamo da u Knežev dvor i te institucije ne možeš lako primirisati i promoliti nos. Velika mi je čast što sam imao priliku svirati u jednom takvom prostoru u sklopu EPTE - Međunarodne škole klasičnog pijanizma.
- Jesi li tom prilikom svirao klasičnu glazbu?
- Svirao sam svoju glazbu. Svi me uvijek pitaju koja je to glazba i koliko mi treba vremena da skladam. Nikad ne bih za sebe rekao da sam genije, ali improvizirao sam od malih nogu. Sve što sam ikada odsvirao u životu nastalo je u tom trenutku. Svatko ima mali koncept. Jarrett priznaje da je devedeset i pet posto "Köln Concerta" improvizacija, ali u pet posto postoji mala naznaka dijelova, novih cjelina koje će započeti. Uz vježbanje jazza i poznavanje klasike na nekom nivou spreman sam izaći i održati dvosatni koncert potpune improvizacije.
- Tko su tvoji uzori, ne samo klaviristi?
- Još uvijek sam neiživljen pa se sve vrti oko klavirista. Nije potrebno pričati što znači Miles, Coltrane, Toots Thielemans, Stan Getz, Cannonball Adderley, Phil Woods, Tom Harrell... Mogao bih nabrajati te glazbenike do sutra, ali ovi neklaviristi koje sam spomenuo prvi su utjecali na mene. Što se tiče klavirista možemo ići kronološki. Svi koji govore: "Matija svira ovako ili onako", u mojem sviranju mogu čuti utjecaje Wyntona Kellyja, čovjeka kojeg apsolutno najviše volim. Tu je Red Garland, zatim neizbježan u mojem razvoju Ahmad Jamal i to trio s Fournieom iz šezdesetih godina. S njim sam očaran. Oscara Petersona svi mi, koliko god to priznali ili ne, obožavamo.
- Često je osporavan. Govori se da nema dovoljno feelinga.
- Da, ali to je tako savršeno da se svima nama nakon duže vremena slušanja ponovno vraća osmjeh. To je to. Oscar Peterson je čovjek koji je rođen za to. O tome ne treba pričati. Naravno, Scott Joplin i Jelly Roll Morton su neizbježni, ali u to ne ulazim. Oni su legende, tako je počelo i s time nisam rekao ništa novo. Thelonious Monk je nešto što se tiče moje slobode. Kad sam ga prvi put vidio na videu to mi je dalo hrabrost jer sam vidio da čovjek i na taj način može prilaziti umjetnosti, a osobito klaviru.
- Inovativno.
- Da, definitivno. Mislim da sam dosta toga uspio upiti. Zatim McCoy Tyner i to faza s Coltraneom. Mislim da je on uz Coreau najznačajniji što se tiče modalnog smjera sviranja klavira. Zaboravio sam glazbenika koji mi je izuzetno drag, Lenniea Tristana. Nije čudno jer njegova glazba s Leeom Konitzom zatvara jedan krug. Lee Konitz je bitan. Dolaskom u Graz, zahvaljujući bogatoj diskografiji, slušaš, pronalaziš, kažu ti za nove ljude, upoznao sam klaviriste srednje generacije poput Mulgrewa Millera, Bennyja Greena, Cyrusa Chestnuta i slijepog Wyntonovog klavirista Marcusa Robertsa. Jarretta, Coreau i Hancocka ne treba spominjati. Zna se da je Jarrett za mene kraj klavira i kraj glazbe. Dodao bih Gonzala Rubalcabu koji je jedna druga vrsta slobode i Kennyja Kirklanda koji je glazbenik nevjerojatnog groovea od kojeg sam što se tiče energije, poslije McCoya, Horacea i Hancocka, pokupio najviše.
- U tvojoj glazbi osjeća se snažan utjecaj Keitha Jarretta i to solo faza ili Standards Trio s Jackom DeJohnetteom i Garyjem Peacockom. No zanimljivi su i radovi na kojima je surađivao s Janom Garbarekom poput albuma "Belonging" ili "My Song" koje su snimili za tvrtku ECM?
- I to je imalo velik utjecaj na mene. Preko predivne ploče "My Song" prvi put sam čuo za ECM. Možda "My Song" koji je snimljen '77. godine nije tipičan ECM-ovski album, no nastavio sam se raspitivati i kupovati. Moram priznati makar će se neki čuditi, uz klasiku, standarde i sve stvari koje je napravio, meni su ti albumi s Garbarekom najbolje Jarrettovo izdanje. Uz sve vrsne glazbenike poput Saše i Krune na dalje, na žalost još nisam to uspio napraviti kod nas. Nisam našao istomišljenike te vrste glazbe i živim za dan, nakon Boilersa, Trija i Tamare, kada ću napraviti album u tom stilu. Neizmjerna mi je želja napraviti nešto na taj način, jer taj album mi je bio jedan od pet najdražih tada, a u deset zadnjih godina ništa se nije promijenilo.
- Zanimljivo je vidjeti te na koncertu. Potpuno se unosiš u glazbu što se vidi i iz tvojih pokreta. Ponekad se stječe dojam da ti nedostaje tipki. Događa li se to svjesno ili nesvjesno?
- Kad smo već pričali o košarci... Ne mogu sakriti svoje oduševljenje glazbom. Čak imam i problema. Za vrijeme festivala kojeg je organizirao gospodin Mazur u Malom Lisinskom čuo sam komentare o kojima ne bih sada govorio, ali to je vjerojatno pitanje naše sredine koja je mala i zatvorena. To su priče o drogama na dalje. Ali moje oduševljenje svirkom ne mogu kriti. Mene to tako veseli da sam potpuno unutra. Sigurno izgubim dvije kile po koncertu. Svaki put sviram kao da mi je zadnji put u životu. Naravno moram postići kontrolu u nekim drugim segmentima gdje ne bi trebao biti na tolikom adrenalinu. Ovo drugo me toliko uzdiže da je to normalno. Ne znam što bi pričali ti isti ljudi koji cijene Keitha Jarretta, koji je poznat po tome da nije na nikakvim anesteticima, kad bi vidjeli njegov nastup. Mene to toliko veseli da dajem sve od sebe.
- U zadnje vrijeme popravljaju se okolnosti za naše jazz glazbenike. Sve je više jazz festivala, osobito onih koji se održavaju na moru poput Krka, Šibenika, Splita, Rijeke.
- Situacija je bolja što mi je jako drago. Volio bih kad bi se sve to još proširilo. Koliko god smo mala zemlja ipak u mnogim mjestima još nismo svirali. Volio bih da se konačno otvori Slavonija. Statistički gledajući, osim Boškove Heineken Jazz Caravane, od Šibenika južnije ništa se ne događa. U Dubrovniku nikada nisam svirao jazz. Čak funkcioniraju Čakovec i Varaždin. Još samo da proširimo kompletnu karavanu po cijeloj Hrvatskoj i fale još dva do tri zaista prava jazz kluba u Zagrebu. Otvorenje Saxa je veliki pomak. Uz dužno poštovanje mjestima kao što su KSET i Močvara, ne možemo biti zadovoljni s time da se otvaraju mjesta koja su, sada možemo reći bila gerila iako su se proširila i unaprijedila. Trebaju nam mjesta u kojima će čovjek biti zadovoljan s tehničkim uvjetima, s prostorom, s klijentelom koja dolazi. Sax u Palmotićevoj je najbolja moguća stvar koja je mogla biti otvorena.
- Uz Graz i Zagreb u tvojoj karijeri značajno mjesto zauzima i Šibenik.
- Na žalost Šibenik je sada u jako teškoj situaciji, možda najtežoj u Hrvatskoj. Ljudi ga izbjegavaju. Ne pričaju loše o njemu, ali dolje je teško i ljudi gledaju iz te perspektive. Svatko tko ima malo više duše i tko se duže zadrži u Šibeniku može prepoznati kakav je to grad. Meni je drago da su to moji kolege doživjeli na isti način. Moj otac je Šibenčanin i ja sam od malena dolje. Vezan sam uz Šibenik. Kad se spoji ta povezanost i duh grada, u Šibeniku ne mogu svirati loše. Prvi put sam osamdeset i treće godine svirao na Šibenskom festivalu Haydna u Kazalištu kada je nestalo struje. Kad s deset godina nastaviš svirati u mraku koncert s orkestrom u kazalištu mislim da si stekao karmu koja bi te, barem što se tog grada tiče, trebala pratiti do kraja života. Što je najbolje sve se to pretopilo u jazz festival koji bi trebao ići i dalje. Zahvaljujući onom prostoru i svemu ostalom u Šibeniku vlada voodoo atmosfera za sviranje. Svi koji su svirali na te dvije šibenske Jazz kužine bili su oduševljeni i nešto ih ponovno vuče da se vrate dolje.
- Kad smo dogovarali mjesto za ovaj razgovor bez razmišljanja si rekao B. P. Club. Zašto?
- Ovo je ipak jedno normalno mjesto koje nema bitnih dodirnih točaka s onime što se događa vani i drugim vrstama ljudi koji nas okružuju. Zbog Boška i vremena provedenog tu, ovdje se osjećam kao doma. Od svih mjesta koje znam ovdje je najbolje ozračje, od fotografija na zidu do glazbe. Mislim da je to najadekvatnije mjesto za razgovor ove vrste.
- Kad god sviraš u B .P.-ju, a to je sve češće, atmosfera je izvrsna.
- U B. P.-ju sviramo sve češće. Odsvirali smo dvije srijede za redom, a nakon Nove godine bit će ih više. U siječnju ćemo imati jedan ubrzani "tečaj". Svirat ćemo sve četiri srijede za redom i to s Boškom. U pripremi je CD Boška i Boilersa za koji je Boško u šali rekao da će se zvati "Pomirbeno ročište".
- Kad je riječ o jazzu ne možemo zaobići Boška. Tijekom osamdesetih godina u našem jazzu je došlo do podjela. Pojavila se grupa odličnih mladih glazbenika koja nije uspjela uspostaviti primjerenu suradnju s našim legendarnim jazzistima. Nije došlo do onoga što je u svijetu jazza potpuno prirodno, do suradnje mlađih i starijih glazbenika. Bio je to način školovanja jazz glazbenika. Zadnjih godina dolazi do suradnje, a tome je uvelike pridonio "Jazz sabor" u B. P. Clubu u Boškovoj organizaciji na kojem sviraju i mlađi glazbenici, a također i sastavi u kojima zajedno sviraju glazbenici svih generacija.
- Odlično je da se to dogodilo, ali jako dugo smo čekali na to. Malo je prekasno, no bolje ikad nego nikad. Osamdesetih godina sam bio dijete tako da sam o tim antagonizmima i sukobima samo čuo od drugih. Žao mi je da je bilo tako. Nisam bio svjedok jer sam tada bio klinac. Ne znam zašto je to bilo tako, no što je najgore to je jako dugo potrajalo. Radni naslov CD-a "Pomirbeno ročište", što je Boškov izum, simbolizira konačnu pomirbu starije generacije s njime kao predstavnikom i Boilersima kao predstavnicima nove generacije. Ovime što je napravio sa "Saborom" Boško je začepio usta svima koji su govorili protiv njega. Dao je priliku svima. Tu je zaista svatko mogao pokazati kako svira. U ove dvije godine Boško je napravio jedan rezime, a na "3. saboru" će sigurno svirati najbolji. Konačno je došlo do spajanja svih bandova. Jedan dan smo u šali rekli da bi trebalo raspustiti sve bandove i početi raditi nove, da se sada konačno svi izmiješamo i da dođe svatko na svoje. Na žalost to se toliko dugo čekalo, ali ipak se dogodilo i nadam se da sada kreće razdoblje u kojem će se regulirati ti odnosi. Bilo bi dobro napraviti dvostruki big band i organizirati koncert na kojem bi svi zajedno svirali. Bio bih najsretniji da bude nešto kao Sun Ra. Uvijek sam mislio da će Saša ili Davor, ljudi koji mogu pisati i imaju ideje, napraviti nešto. Prvi bih svirao u takvom orkestru. Dičićev Big Band je bio dobar pokušaj. Tu je HRT Big Band kao ustanova koja postoji već "100" godina. Malo sam pretjerao kad sam rekao Sun Ra, ali mislim da nedostaje jedan big band malo zahtjevnijeg repertoara.
- Poput Mingus Big Banda.
- Recimo tako nešto. Bio bih najsretniji kad bi se to dogodilo. Kad sam bio u Londonu s Boilersima na večer smo otišli u Ronnie Scott Club slušati Mingus Big Band. Tako nešto zaista dugo nisam čuo.
- Kako je došlo do odlaska u London?
- Tada smo surađivali, a vjerojatno ćemo i ubuduće, s Ministarstvom kulture koje nas je do sada slalo van. Bili smo u Italiji, Engleskoj... U Turskoj (Istanbul, op.p.) nismo bili Kruno i ja jer sam tada diplomirao. Postava je bila: Davor Križić, Mladen Baraković i Ivan Kapec, formacija poput trija Cheta Bakera. Ne zamaramo se s time. Institucija postoji, a nije bitno tko svira. Bili smo tamo kao predstavnici Hrvatske. Sada imamo ponude za Iran, Egipat, Španjolsku i Norvešku. Nadam se da će se sve to ostvariti.
- Osobito je bio zapažen vaš nastup u Londonu.
- U Londonu smo imali dva nastupa. Jedan je bio branch, svirka od set i pol preko dana, a drugi dan smo svirali u Vortex jazz klubu koji je, iako nije velik, četvrti po rangu u Londonu što je dosta visoko. Tamo smo odsvirali jedan od najboljih nastupa Boilersa. Bitno je ozračje. Ne sviraš isto u Zagrebu i Londonu. Ozračje i sile koje dolaze odozgo i odozdo, prvi put u jednom prostoru. Nije nam bilo svejedno što ćemo svirati u Londonu. Nismo znali što nas čeka, tko će doći, gdje dolazimo i što ćemo. Tijekom izvedbe balade "Infant Eyes" nestalo je struje i ljudi su upalili upaljače. Bila je to nevjerojatna svirka. Došlo je mnogo ljudi iz Zagreba. Kruna toga bio je, čime se mi uvijek hvalimo i što je svima u Hrvatskoj bilo bitno, članak koji je izašao u novogodišnjem izdanju Timea s prilozima iz svake zemlje. Iz Hrvatske su izabrali nas, a autor teksta nas je proglasio jednim od najboljih jazz sastava koji su te godine gostovali u Londonu. Veću pohvalu nismo mogli dobiti. Uz turneju s Kennyjem Burrellom i Bennyjem Golsonom nastup u Londonu nam je bio... to je kruna Boilersa za sada.
- Što je za vas značilo biti na turneji zajedno sa sastavom u kojem su svirale legende jazza poput Bennyja Golsona i Kennyja Burrella?
- Joj, pa to je... biti s Golsonom i Burrellom sedam dana u foajeima, na ručkovima, u autobusima. To je jedno iskustvo za koje ne znam kad će se ponoviti. Nevjerojatno mnogo znači biti njihova predgrupa. Mislili smo da će suradnja s managerom Ronom Ringwoodom ići dalje, ali to je stalo iz neobjašnjivih razloga. Uz nastup s Markom Murphyjem u Grazu iste godine kad je Murphy bio proglašen pjevaćem godine u Down Beatu, to je bila jedna od najljepših stvari koja mi se desila.
- Putuješ u Dubrovnik.
- Večeras putujem u Dubrovnik, ali samo turistički. Posjetit ću rodbinu. Zacrtao sam si da ću novo stoljeće dočekati na moru u koje sam zaljubljenik, fanatik. Planirao sam svirati i to za jednu određenu, dobru svotu. Kroz novine nas šopaju ciframa koje neki ljudi dobivaju tako da sam odlučio svirati jedino za novac koji je adekvatan što u jazzu ne možemo dobiti. Znao sam to i nije mi žao. Idem u Dubrovnik na tri dana. Neki dan sam vidio na CNN-u da Dubrovnik spada u deset najboljih dočeka na planeti što je možda samo dobra reklama, ali nešto dobro njušim. Idem tri dana dolje i između ostalog probat ću konačno nešto srediti što se tiče svirke u Dubrovniku. Dva puta sam svirao tamo. Jednom u Kneževom dvoru što je bila organizacija Koncertne direkcije iz Zagreba i godinu dana prije toga s Big Bandom Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske za vrijeme odsluženja vojnog roka. Nije mi jasno zašto u tom gradu nikad nismo uspjeli odsvirati niti jednu notu jazza.
- Koliko je za tvoj razvoj značilo sviranje u vojnom big bandu?
- To je bilo dobro. Do tada nisam imao priliku, a ne znam hoću li je i imati, svirati Glenna Millera i vidjeti takve aranžmane. Mene je to čak mimoišlo u Grazu. Svirao sam u nine-peace bandu kod gospodina Sigija Feigla. U Grazu je bilo "milijun" klavirista, a ja sam jedno vrijeme kasnio sa studiranjem tako da nisam niti došao do Stjepka Guta i big banda. Osim par studijskih gostovanja s našim HTV Big Bandom ovo mi je bilo prvo iskustvo. Putovali smo, živjeli kao ekipa, većina nastupa je bila pristojna. To se na žalost odjedanput raspršilo kao balon od sapunice i toga danas više nema.
-Zašto?
- Gospodin Tedi Lušetić je bio jedini koji se za to zalagao. Nakon njegovog odlaska nikakva inicijativa za povratkom tog orkestra više ne postoji.
- Rekao si da si odlučio svirati za pristojne novca. No, ovu godinu si završio svirajući za vrlo male novce. Svirao si u Saxu na Christmas Jazz Festivalu posvećenom preminulomu bubnjaru Jurici Ugrinoviću, a kada nisi svirao, kao i mnogi drugi glazbenici dolazio si slušati koncerte.
- Bilo je fenomenalno. Neka me organizatori, Jura i Vesna (Vrandečić, op.p.) krivo ne shvate, ali oni uvijek to nekako sklepaju. Nikad se do zadnjeg časa ne zna što će se dogoditi. Ali vražja je činjenica da ono što njih dvoje naprave uvijek ima vrlo, vrlo pozitivnu energiju. Sjećam se MM-a gdje sam prvi put svirao s Krunom i još nekih priredbi poput Ljetne glazbene škole u Pučišćima na Braču na kojoj sam bio samo jedanput. To što njih dvoje naprave uvijek ima neku posebnu draž. S druge strane Jurica je moralno ostavio takav pečat u našoj sredini da nije čudo što je bila tako dobra posjeta. Budući da je za Juricu, taj festival ima takvu karmu. To je najpoštenije. Tako mora biti. Takav je Jurica bio čovjek i takav je automatski i festival. Bilo je super, visili smo tamo, svirali sessione. Jučer je bila srijeda koja je u Saxu dan za jazz. Charlie je došao iz Rijeke i ponovno smo svirali zajedno. Svirao sam drugi set s njima. Ne sjećam se da sam u životu svirao četiri dana za redom, bio to session ili ne. Tih dana za mene je Zagreb na neki način bio New York. Znao sam da četiri dana mogu negdje svirati session ili koncert. Kad bi to češće imali u našem gradu i zemlji našoj sreći ne bi bilo kraja.
- Znači, godina je dobro završila za jazziste.
- Dobro je završila. Snaći ćemo se na neki način. Sax je u svakom slučaju velika satisfakcija i velika nada. To je zvijezda koja nas vodi u novu sezonu.
- Nabavili su dobar klavir i ostalu opremu.
- O tome da ne pričam. Već sam govorio da u cijeloj zemlji nedostaje odnos prema glazbenicima. HGU (Hrvatska glazbena unija, op.p.) je za nas kupio Yamahin digitalni klavir što je najljepši mogući poklon, a tu je i pošten odnos. HGU je napravio potez koji ne mogu zaboraviti.
- S kim si surađivao osim Boilersa, Tamare i svojeg trija?
- Uvijek surađujem s estradom, ali biram ljude koji su OK. Cijenim Massima kao pjevača. S Božidarom Alićem sam napravio CD talijanske kancone koji smo zamračili. Gost na albumu je Marko Križan. To je jedan art rad koji moram podcrtati jer želim da ljudi obrate pažnju na to. Na tom albumu sam po prvi put bio producent. Uz druženje i poznanstvo s Divasicama otkrio sam moju najdražu pjevačicu u zemlji, djevojka za koju ću uvijek reći da je broj jedan i ona to je. Za mene nema druge. To je Ivana Husar. Ako joj njene kolegice, Maja, njezina sestra i Martina, dozvole s njom bih snimio CD. Snimio sam s njom jedan duo što mi je jedan od najdražih radova uz jazz. Ljudi misle da sam previše jazzman. To je ljubav o kojoj pravi glazbenici u svijetu ionako ne pričaju. Zna se da mi je to prvo. Ali volim raditi i druge stvari tako da ovaj duet koji sam snimio s Ivanom stavljam u red mojih najboljih radova uz Boilerse i Trio. Uskoro izlazi novi CD Trija. Ove godine sam počeo raditi glazbu za predstave. Radit ću dvije predstave u Gaveli. Radim reklame za televiziju.
- Za koje predstave radiš glazbu?
- Radim "Zlatno tele" s gospodinom Dolenčićem i nakon toga me čeka rad na "Umišljenom bolesniku" s gospodinom Bourekom. Morao sam proširiti svoje djelovanje. Da ima više posla u Hrvatskoj što se tiče muziciranja pitanje je bih li prihvatio taj posao zbog kojeg moram tri mjeseca biti u Zagrebu, redovito odlaziti na probe, raditi, sudjelovati u tome. To je u svakom slučaju zanimljivo, ali sretniji bih bio da sviramo i da nemam vremena za rad na predstavi. Ali došlo je vrijeme i za to i to je jedno lijepo iskustvo. Na taj sam način naučio puno više nego što sam očekivao. Bio sam gost na snimanju CD-a Elvisa Stanića. S njima sam uvijek htio svirati. Volim Pata Methenyja i taj brazilski groove. Obožavam to svirati i hvala im na pozivu. S Elvisovom ritam sekcijom, Meri i Charlijem snimio sam CD s Jobimovom glazbom koji izlazi u izdanju Croatia Recordsa. To je nešto novo i tako nešto nije bilo do sada objavljeno kod nas. Jazzy Blef priprema već drugi CD. Bili smo na festivalu šansone u Zagrebu. Pokušat ćemo se plasirati i na šibenski festival šansone. Takvu stvar do sada nikad u životu nisam radio i to je ispalo jako simpatično bez ikakvih pretenzija što je u ovom slučaju jasno. Preko našeg instituta za suvremenu umjetnost javio sam se na natječaj za zvanični festival avangardne i suvremene glazbe u Torinu koji će se održati u travnju. Na moju veliku sreću jer sa svojim trijom, osim Slovenije i manjih izleta, nisam imao veći nastup u inozemstvu kao što sam imao s Tamarom ili Boilersima. Drago mi je da idem na takvu manifestaciju u travnju u Torino, a osobito mi je drago da sam po prvi put zvanični predstavnik Hrvatske na takvom festivalu koji je, kako sam načuo od Talijana i naših, jedan od značajnijih u Europi u 2000. godini.
(Preuzeto iz časopisa Quorum, 1/2003)
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja