Damir Dičić

Čarolija je uvijek moguća

Datum objave:
06.11.2002.
Autor:
Davor Hrvoj
Razgovor s Damirom Dičićem povodom nastupa s Big Bandom u Maloj dvorani Lisinski

Čarolija je uvijek moguća

Damir Dičić je najpoznatiji hrvatski jazz gitarist. Već godinama djeluje na našoj, ali i europskoj jazz sceni, a poznat je kao profinjen glazbenik mainstream jazza. Iako uglavnom djeluje u malim sastavima, u zadnje vrijeme sve više vodi big band. Razgvor smo vodili poslije nastupa sa svojim big bandom što ga je 27. rujna održao u maloj dvorani Lisinskog. Bio je to prvi ovosezonski koncert Jazz ciklusa što se već drugu godinu održava u organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS-a i KD Lisinski.
- U pravu ste kad kažete da sam mainstream gitarist, iako pojam mainstream danas obuhvaća čitavu lepezu stilskih opredjeljenja na tragu neo-bopa. Nisam pristalica podjela jazz umjetnika prema načinu interpretacije. Oni su dobri ili loši, a njihov stil, odnosno pripadnost nekoj šabloniziranoj podjeli pritom ne igra nikakvu ulogu. Eventualno, jazz glazbenici se mogu dijeliti prema njihovom harmonijskom poimanju glazbenog predloška. To ne znači da je netko tko svira kompleksniju harmonijsku progresiju a priori bolji ili moderniji od onoga koji se služi jednostavnijim harmonijskim predloškom. Jazz je fantastična umjetnost upravo zbog te slobode odabira. Od početka su me nadahnjivali glazbenici koji su se razlikovali od ostalih upravo zbog njihovog harmonijskog koncepta i osebujnosti, a takvih je, u vrijeme kad sam počeo svirati, bilo jako mnogo. Svi su oni sudjelovali u formiranju mojeg poimanja glazbe. Izvedba je dobra kad se svi elementi što čine glazbu dobrom istodobno nađu na pravom mjestu. No, nemoguće je uvijek zahtjevati ili očekivati upravo takav rasplet dogadanja na pozornici. Svi jazzisti žive za te rijetke trenutke apsolutne ljepote, sklada i stvaralačkog uzbudenja. Čarolija je uvijek moguća.
Dičić je jedan od naših najplodnijih jazz skladatelja čija su djela izvodili najbolji svjetski glazbenici. Poznate su "Tender Touch", "Sebastian", "Hot Line", "My New Ballad", "Pablo's Mood", "Balada za Pinka". Za koncert u Lisinskom pripremio je nekoliko novih skladbi.
- Skladanje doživljavam kao poseban, intimni trenutak neobjašnjivog emocionalnog pražnjenja. Nikad ne sjedam za stol s namjerom da napišem novu skladbu, to jednostavno izleti iz mene! Rezultati nisu uvijek bogzna kakvi, ali skladbe za koje mislim da nešto vrijede u pravilu su nastale u trenutku nadahnuća. Neke od tih skladbi bile su na programu poznatih stranih orkestara, primjerice Big Banda Erniea Wilkinsa i Sama Jonesa. "Baladu za Pinka" snimio je u Londonu legendarni Stan Getz, a skladbu "Out of the Past" izveo je Modern Jazz Quartet. Naravno da mi je to mnogo značilo i da sam se time ponosio. prisutni .
U doba kad je jazistima bilo gotovo nemoguće snimiti CD, Dičić je snimio dva. No, iako je već četrdesetak godina naš najistaknutiji gitarist, nije objavio mnogo albuma kao vođa sastava.
- Nikad nisam imao većih problema oko izdavanja CD-a ili ploča. Možda je tome razlog što nikad nisam bio superaktivan, nego sam to činio u relativno razumnim vremenskim odmacima i količinama. Svejedno, moja diskografija je vrlo respektabilna. Ponekad mislim da bih bio zadovoljniji da neke ploče nisam snimio. Mnogi glazbenici bez osjećaja "mjere i kajanja", kad tad plate račun za prekomjernu produkciju. Osim ako stvarno nisu genijalni. No ja se ne bih mogao sjetiti niti jednog od tih genijalaca. Ali bih zato mogao nabrojiti dosta svojevremeno poznatih imena, koja su jednostavno nestala sa jazz-scene. Možda je tome razlog i njihova nepromišljena superprodukcija što jednostavno nema smisla. Naravno, kao i uvijek postoje izuzeci, ali oni samo potvrduju pravilo. Treba snimati samo kad neka ideja sazrije u tolikoj mjeri da je treba sačuvati za buduća vremena.
Tijekom karijere Dičić je surađivao sa svim našim i brojnim jazzistima svjetskoga glasa. S mnogima od njih ostvario je snimke. Tako je i na ovom koncertu uz big band nastupio austrijski usni harmonikaš Bertl Mayer. Sličan projekt ostvario je prije dvije godine u Tvornici s drukčijim programom uz sudjelovanje članova RTV Slovenije .
- U pamćenju su mi ostali mnogi trenuci sa snimanja, bilo s velikim orkestrom ili malim sastavima, s glazbenicima poput Stana Getza, Sala Nistica, Arta Farmera, Johna Lewisa, Joea Passa, Tootsa Thielemansa, Clarka Terrya i drugih. Ti su osjećaji vrlo subjektivni jer su se dogadali prije mnogo godina, a tada je, naravno, sve bilo jako lijepo. Međutim, ono što sasvim sigurno nikada ne ću zaboraviti, bilo je moje dugogodišnje druženje i prijateljstvo s nezaboravnim, legendarnim jazz gitaristom Joeom Passom. Genijalan glazbenik, neponovljiv, sudbonosan, kreativan, a istodobno tako jednostavan, duhovit i drag! Velika većina tih sudbonosnih, jedinstvenih i neponovljivih jazz umjetnika kojima se divi čitav svijet, gotovo su u pravilu jednostavni, dragi ljudi i prekrasni prijatelji. Rado se prisjećam suradnje s Tootsom Thielemansom ili Clarkom Terryjem, ali su mi draga i sjećanja na suradnju sa mnogim domaćim glazbenicima. U vrijeme kad sam snimao CD "Tender Touch" imao sam kratku, ali vrlo izuzetnu i intenzivnu suradnju s Mladenom Barakovićem i Krunoslavom Levačićem. To se može osjetiti na nekim izvedbama koje smo zajedno osmislili, osobito neka tempa oko "nule" koja je bez takve međusobne uzajamnosti gotovo nemoguće snimiti. Rado se sjećam i svojeg dvadesetgodišnjeg djelovanja u tadašnjem "Plesnom orkestru" RTV Zagreb pod ravnanjem Miljenka Prohaske. Bio je to vrlo dobar okrestar sa puno odličnih solista, duhovit, temperamentan i stilski vrlo raznolik s izvrsnom ritam sekcijom koja je na neki način gotovo bila zaštitni znak orkestra. Tamo je velik broj glazbenika brusio i izbrusio aranžerski zanat što je danas velika zamjerka inače odličnom okrestru. Nadam se da će ljudi koji se brinu o njemu to imati u vidu i da neće dopustiti da se ugasi tako značajna i važna glazbena djelatnost. Ovisno o materijalnim okolnostima, radim s najrazličitijim formacijama, od solo gitare, dua (tu bih spomenuo suradnju s Brankom Kraljem i neke "podle" planove oko jednog projekta s Mariom Mavrinom)a big banda održanog nedavno u Maloj dvorani Lisinski. Ovaj koncert bio je glazbeno kompleksniji i zahtjevniji. Zato svi moji komplimenti izvrsnim glazbenicima. Bez obzira na čitav niz otežavajućih okolnosti i sasvim otvorenog neprijateljskog stava odredenih osoba, nadam se da ću ponovno, i to vrlo brzo, ponoviti taj projekt.
Dičić je zajedno s Boškom Petrovićem vodio big band. Bila su to uzbudljiva vremena kad su uz taj big band nastupali i poznati strani glazbenici.
- To je pravi izraz, uzbudljiva vremena! Boško Petrović & Damir Dičić Non Convertible Big Band djelovao je četiri godine. Bio je to izvrstan, u pravom smislu riječi jazz band. Bio je to big band čudesne snage i granitne ritam sekcije, ne uvijek idealan u smislu pedantnog sekcijskog sviranja, ali zato izvanredan po svojoj muzikalnosti i pravom jazz osjećaju. Čak su i vrlo poznati svjetski jazzisti koji su tada gostovali u orkestru, primjerice Art Farmer, Chick Correa, Ernie Wilkins, Sal Nistico, Duško Gojković ili Gianni Basso bili impresionirani i govorili o njemu u superlativima. U tom su orkestru svi bili odlični solisti, što je prava rijetkost u svjetskim okvirima. Zvuči otužno sve to jadikovanje o starim dobrim vremenima, ali to je nažalost istina. Nije jednostavno odgovoriti na pitanje zašto toga više nema. Kao da više nema dovoljno pameti i dovoljno dobronamjernih ljudi na odgovornim mjestima koji su spremni boriti se za dobrobit umjetnosti. Ponekad mi se čini da, bez obzira na najvišu stručnu spremu iza koje se gotovo obavezno skrivaju propali ili neuspjeli glazbenici, stoji ignorantska nesposobnost i zločesta osveta prema onima kojima "to ide". Zašto se ne možemo riješiti negativne selekcije, zašto uvijek podobni a ne sposobni? Nije li simptomatično da se naši mladići, žele li se baviti jazzom, moraju školovati u inozemstvu ? Godinama se govori o tom problemu i godinama jedni te isti ljudi uspješno onemogučavaju studij jazz glazbe u Hrvatskoj. Čiji interesi stoje iza svega toga? Kao da se namjerno oteže dok s glazbene scene potpuno nestanu svi oni koji bi to danas mogli vrlo uspješno obavljati, pa da se može reći: mi bismo vrlo rado školovali jazz glazbenike, ali nemamo dovoljno stručnih kadrova. Ili neka drukčije smišljena glupost i neistina.
Dičić je nedavno kao gost nastupio s Big Bandom Hrvatske glazbene mladeži koji popunjava prazninu u edukativnom procesu na jazz polju u nas.
- Bio sam ugodno iznenađen njihovim nastupom. Prvog trubača Izidora Leitingera i bubnjara Brunu Dometra angažiraosam za nastup mog big banda u Lisinskom. Momci su izvrsno obavili posao. Bude li interesa, vrlo rado bih s big bandom hrvatske glazbene mladeži napravio koncert. Neke inicijative u tom pravcu već su pokrenute pa se nadam da ćemo doći do zadovoljavajućeg dogovora. Orkestar zvuči vrlo obečavajuće i budu li i dalje nastavili s ozbiljnim radom, vrlo brzo ćemo imati odličan jazz band. Još uvijek sam optimist i nadam se da će stvari krenuti na bolje, a u tom uvjerenju me podržavaju novi mladi jazz glazbenici koji su na najboljem putu da sačuvaju, poboljšaju i unaprijede sve ono dobro što smo mi stariji učinili s toliko ljubavi i odricanja.
© 2008-2015 Jazz.hr / Hrvatsko društvo skladatelja